Drama Queen: Tko je kriv?

Vjerovali ili ne, prošli sam tjedan dobila isti kompliment od dvije različite žene, koje se čak niti ne poznaju. Naime, obje su mi rekle kako ja u svojoj iskrenosti i komentarima nisam zločesta, samo razumna i jednostavna. Nisam odavno ništa ljepše čula, a da ima ikakve veze sa mnom.

Iskrenost je precijenjena. I sami znate kako svi više vole da im kažete ono što žele čuti. Prosto je to jednostavnije, i za njih, ali bome i za vas, laprdala, koji ne znate često držati jezik za zubima, baš poput mene. Ne znam kako sam došla do te faze da ne znam slagati. Je li to možda zbog moje umišljene potrebe da svima pokažem kako sam razumnija, inteligentnija, snalažljivija i tako dalje, od njih? Možda je čak i “slagati” preteška riječ, ali trenutno ne nalazim bolje.

Shvatila sam da me većina tih kurtoaznih stvari umara, potrebno je dosta energije za suzdržavanje, osobito ako vidiš da netko koga cijeniš i voliš ide krivim putem, ma što taj krivi put kada značio. Nekad je to kriva boja majice, izbor materijala ili tip hlača, a nekad su to puno ozbiljnije stvari koje te znaju odvesti doista jednim, recimo to tako, putem s nepovoljnim ishodom.

Milijun puta mi je moj Ruski Princ znao reći da sam ja hladna kučka, da ne razumijem, da sam bezosjećajna… Sve to kad bih mu, mrtva hladna, znala reći koliko je glup, djetinjast, blesav u nekim svojim postupcima. I nismo se nikad posvađali, ali da je bilo dana kada smo “zahladili” naš odnos, moram priznati da ih je bilo. I trebalo mu je dosta vremena da procesuira izgovoreno. On je samo primjer, jer ima ih mnogo, kada se moje riječi nisu znale shvatiti ozbiljno, dobronamjerno, iskreno… On se jedini neće naljutiti kada ga ovako spomenem. Dapače, voli pročitati ovo svoje ime u mojim uradcima.

Isto je bilo i sa savjetovanjem u poslovnom smislu. Moji šefovi nerijetko nisu voljeli čuti moje mišljenje. Na žalost, bila sam gotovo uvijek u pravu.

Ne tvrdim ja da moje prijateljice i prijatelji razumiju moje postupke, ali da sam se iživjela i proživjela – jesam. Da me je teško bilo čime oduševiti, moram priznati da mi se iz današnjeg kuta čini gotovo nemogućim.

Međutim, ja sam imala jednu olakotnu okolnost – nikada nikome nisam polagala račune. I tu je moja prednost naspram drugima i tako dolazimo do naslova današnje kolumne.

Ja sam isključivo kriva za sve što mi se dogodilo u životu. Dok mi je majka bila živa, pokušavala sam zadovoljiti njena očekivanja i ispuniti nešto, nazovimo ih zadacima, što je postavila pred mene. Većinom neuspješno. Njen i moj pogled na svijet i život su se definitivno razlikovali. Razlikuju se. I danas bi bila, u to sam duboko uvjerena, razočarana nekim mojim postupcima. Možda čak i većinom. Jer, ja sam odlučila da u životu nema trpljenja nikoga ni ičega za više dobro. To ne postoji!

Pokušavala sam odraditi neke TO-DO liste koje se očekuju od svakoga od nas. Neke redoslijede i, nazovimo ih, normalne stvari, iako ja duboko tvrdim da normalno ne postoji. A onda je umrla. A ja sam dobila nepovratno svu svoju slobodu da nikome, ali baš više nikome, ne moram opravdati nikakav postupak. Jer, jedino sam se njoj koji put opravdavala. Odnosno, pokušavala bezuspješno objasniti.

I ne mogu vam opisati koliko je to dobar osjećaj dok svakodnevno gledam kako ljudi za svoje sudbine krive nekoga drugoga. Krive bivše muževe, bivše žene, majke, očeve… Neki čak krivce pronalaze u braći i sestrama. Jer, važno je pronaći krivca za svoju nesreću, materijalnu, psihičku i bilo koju drugu… Čovjeku je lakše optužiti drugoga za milijun stvari koje je napravio, ili možda nije napravio, iz lijenosti, kukavičluka, straha, vlastite nesposobnosti ili neodgovornosti… Ljuti na sve! Ogorčeni! Nesretni. Nezadovoljni… I dodajte još k tome da su nekome nekad i morali polagati račune i opravdavati koji postupak!

Lakše je okriviti nekoga drugoga nego li sebe.

Vidite, ja za sve krivim samo sebe… I ne uzrujavam se. Vidjet ćete, život je tako puno ljepši.