Ne manjka mi ni ženskih, ali ni muških prijatelja. Nekad mi se čini kako ih imam i previše. Zaista ih imam toliko da ih više ne stignem niti redovno viđati, što zbog posla što zbog onih slatkih i zanimljivih, žargonski rečeno, „izvannastavnih “ aktivnosti. A volim ih sve…
Kako ja u zadnje vrijeme nemam sreće, osobito s ljubavnom stranom, a začudo ni loto me neće, zatrpala sam se svim i svačim i u kišnu nedjelju sjedim sama doma, uživajući i u kavici i u čaju, smijući se nečemu što zvuči kao prekid ljubavne veze. Baš sam, bijesno vičući, spustila slušalicu.
Vjerovali ili ne, na pragu četrdesetih sam pomislila kako ću se, eto ti vraga, moguće opet zaljubiti. Početak nam bješe divan i krasan, taman u sezoni lepršavih godišnjih odmora. Tako se i mi, lepršavo, zaputismo trčećim korakom u nešto zvano „ nekakva veza“. Vatrometi na sve strane, baš u mom navalentnom stilu. Vatrena sam i volim vatreno. Drugačije ne znam. Ja nikad nisam ni znala za termin polako, a sigurno, kako mi savjetovaše neki od mojih dragih prijatelja. Za mene je i pad let. Da stvar bude gora, u žaru utrke za opstankom, a manje novcem, nikako se nas dvoje, nakon tih godišnjih, dogovoriti za termin kakvog sastanka, dejta, druženja ili popularne kave. I moj, ali i njegov rokovnik prepuni bilješki i hitnih sr(t)anja. Nemamo vremena! Zapravo on ga nema, ja bih ga još i našla. Čak ni prijatelji ne razumiju naše gužve i gužvice, a ni nesanice. Prolazili su dani, pa onda i tjedni, dok ja, što je tako netipično za mene, a vezano je za vezivanje, nisam rekla da mi je dosta. Obično mi mazohizma nikad dovoljno, pa sam u stanju strpljivo čekati Godota, prilagođavati svoju satnicu njegovoj i slično, pomjeriti, odgađati i prekrajati. Naravno, tu sam i da strpljivo slušam sve poslovne problema, a ima ih. Moji nekako, kao da nisu važni. Ja stvarno volim voljeti, da razumijete. Koji vrag mi se dogodio u međuvremenu, ne znam, no rekla sam onako jasno i glasno, da mi kaže što želi od mene.
Znate, pokušala sam ja u životu sjediti na dvije stolice. I, da vam iskreno kažem, nekad to i nije loše, jer uvijek uspiješ izvući samo ono dobro i pozitivno od obje strane. Ostalo te ne zanima. I kažem vam, sebično ne mora biti grozno, i ne mislim kako sam zbog toga loša osoba. Ali, sjediti na stolici i čekati da netko izabere između tebe i još jednog, novog poslovnog pothvata, nemoguća je misija. Tu uvijek gubiš! Lako bi se ti tamo nosio s nekom Barbie ili kakvom latino bombom ili možda s kojom od sestara Kardashian, ali s poslom i potencijalnom novčanom dobiti ne možeš igrati. K vragu, ni loto me neće, pa mi nije jasna ona: „ Tko nema sreće u ljubavi, ima u parama“. Ja nemam nigdje. Ni tu, ni tamo. I konačno, da skratim priču, odluči on meni otvoriti srce, i na moje zaprepaštenje, sav plemenit u želji da me ne zavlači, jer neminovno mi dani prolaze a i kojekakvi satovi, pa i oni biološki otkucavaju, obznani da me ne želi izgubiti i da želi prijateljevati s mojom veličinom. Hvalospjeve neću prepričavati, jer mi nemaju smisla. Ja znam da sam savršena u datim okolnostima!
Ali, prijatelji mi ne trebaju, kako mu rekoh. Ni ovi dosadašnji, ne dobivaju onoliko pažnje koliko bih im htjela dati, pa ne vidim smisla u još jednom frendu na lageru! Tek mi se tu ne gubi vrijeme, jer bitna je kvaliteta, a ne kvantiteta. A tko nema sreće u ljubavi, neće ni dobiti na lotu! No, iz priloženog, ja svakako mogu poslati račun za kakvo poslovno savjetovanje.
