Nekako mi se čini da je posve suvišno pričati o situaciji u Afganistanu. Tko sam ja da uopće raspravljam ili dajem svoje mišljenje o situaciji i pravima žena u nekoj tamo dalekoj zemlji kad, vidi vraga, nemam apsolutno nikakvog utjecaja na zbivanja u krugu svojih prijateljica, a kamoli šire. A još me te iste prijateljice nerijetko upitaju za savjet. A i tako se kaže da počistiš prvo ispred svoga praga.
Ne tako davno, jedan je saborski zastupnik komentirao kako su žene za madraca, a ne za mudraca. Nedavno je jedna uvažena gospođa na spomen nasilja u obitelji izjavila kako je to, praktično rečeno, tako u braku. Udaš se i daš im pravo da te mlate. Istanbulska konvencija je i tako izazvala polemike u našem društvu. I tako prčkaju po našim maternicama i daju si pravo komentirati ih.
I što sad da ja pričam o Afganistanu i činjenici da jedan muškarac, primjerice, može oženiti četiri žene!? Ništa mi tu nije sporno dok svih petero rade to pri zdravoj pameti i bez prisile. Kvragu, i ja bih nekad četiri muža! Jednog bogatog, da zarađuje, da se više ne mislim što će sutra biti! Drugog da mi masira stopala, trećeg da kuha i četvrtog da čisti. Ludo, zar ne!?
Tko smo mi da govorimo što je normalno, a što nije? Tko smo mi da im govorimo kako će živjeti svoje živote dok zaposlena žena u EU-u zaradi u prosjeku 14 posto manje nego muškarac.
Znate li da u prosjeku žene provedu više vremena obavljajući poslove za koje nisu plaćane, poput brige o djeci i kućanskih poslova? Takva razlika u neplaćenom radnom vremenu postoji u svim državama EU-a, no varira od 6 do 8 sati tjedno u nordijskim zemljama do više od 15 sati u Italiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Malti, Grčkoj i Cipru, prema brojkama iz 2015. godine. Žene još uvijek doživljavaju diskriminaciju na radnom mjestu, manje su plaćene u usporedbi s kolegama istih kvalifikacija koji rade isti posao ili su degradirane nakon povratka s porodiljnog dopusta. O demografskoj politici je također suvišno pričati i dodajte k tome da se bojimo “navale” druge religije na Europu. Uzmite u obzir i činjenicu da se za prosječnu godišnju plaću u Zagrebu može kupiti svega 6,8 kvadrata stana. Tu možemo staviti jednu veliku točku.
Tko smo mi da sudimo, dok muškarca koji se malo više brine o djeci ili skuha koji ručak, zovemo papučarem ili mu plješćemo kao da je briga o vlastitoj djeci ravna svjetskom čudu. S druge strane, nerijetko mislimo da je onaj neki lokalni baja baš frajerčina dok čoha jajca i ispija pivo navijajuću za lokalni klub dok ga žena i djeca u strahu čekaju pripita.
Zar nas nije sram dok i mi same prozivamo brojne poznate i nepoznate žene, dok ih verbalno zlostavljamo zbog ovog ili onog – od odgoja, preko oblačenja ili izgovorenih riječi. Zovemo ih kurvama, droljama, glupačama… Tko smo mi da kopiramo i ispisujemo dubokoumne citate o ljubavi, dobroti i sličnome, a na spomen primanja izbjeglica dižemo glas. A neki od nas su i bili izbjeglice.
I stalno se dijelimo na ove i one.
Ali, sve na svijetu ima svoj rok trajanja, pa tako i život. I mi imamo rok trajanja. Patnja ima rok trajanja. Bol ima rok trajanja. A i nepravda.
