Drama Queen: Tračerica na hrvatski način

I baš kada sam pomislila da vas više neću gnjaviti političkim zbivanjima i mojim opservacijama o istim, ona dvojica kokota, počupaše se javno. I onda kažu da su žene tračerice, osvetoljubive i da se mogu danima svađati!? Da mogu jedna drugoj piti krv na slamčicu i da je žena ženi vuk!?

Što se događa ovim današnjim muškarcima? Ma, što se događa i mojim kolegama u medijima? Zašto ne proglasimo bojkot njihovih prepucavanja? Zašto ne radimo live kakve dvije babe, u nekom selu, koje se svađaju čija je krava pasla na čijoj livadi? Bilo bi jednako i zanimljivo i neugodno! Zar moramo lešinariti?

Neugodno! Hvata me ono tako dobro poznato susramlje!

I to je primjer našoj djeci? Tako se trebaju ponašati uspješne, odrasle, obrazovane osobe (ovdje neću kategorizirati spol)? Nije ni čudo čime su nam djeca “oduševljena”, tko su im uzori i kakvi su stihovi najpopularniji u Hrvatskoj, ako im je ovo druga opcija.

Baš zato ću vam pisati o nečemu što mi se dogodilo ovih dana i što me natjeralo da ponovno razmislim o sebi, o činjenici da sam solo. Naime, uzbudila me, i tu ne mislim na nikakva seksualna uzbuđenja, izjava kako muškarci ne vole snažne žene, kako muškarci ne vole žene koje su se naučile brinuti same za sebe. Navodno, onda oni krajnjih ispadaju nesposobni. Muškarci vole da su žene „slabije“ i da se kraj njih osjećaju jakima i sposobnijima. Da povremeno trepćemo i uzdahnemo nemoćne.

Nisam kriva što sam tako odgojena, što sam odgojena da mogu apsolutno sve sama. Da mogu promijeniti žarulju, da mogu, prvo zagletati zid, a onda ga i ofarbati…

Mogu kuhati, mogu prati, mogu peglati i raditi stvarno uobičajene poslove koji se i tako smatraju ženskim. I moj brat, također, sve to isto može! Tako smo naučeni!

Nemam ja ništa protiv toga da se netko krene „brinuti“ za mene, da me mazi i razmazi, da mi pomogne “zaroniti u dubinu svoje ženstvenosti koju sam potisnula u žaru borbe za preživljavanjem”,  kako bi mi rekle neke guruice, ali evo tko!?

Vratimo se na početak teksta.

Recite mi kakvi su nam ljevičari, a kakvi desničari da bi se žena, odnosno čovjek, jer smatram da je ljubav LJUBAV, mogli pronaći u bilo kakvoj vezi s ovakvim odabranim, uspješnim, obrazovanim muškarcima? Ovo je elitno društvo u kojem bih se ja, ili vi, trebali kretati? Društvo kojem bismo trebali težiti? Ovakvu djecu želimo? Želimo odgajati ovakve pravnike, ekonomiste ili doktore, stolare ili frizere?

U toj raspravi sam shvatila i da ne bih trebala biti iskrena, da bih se trebala pomalo prenemagati i prešutjeti tom velikom, alfa mužjaku koji put! Klimnuti glavom da se on osjeća moćno?

Kakvi su ovo današnji muškarci? Čangrizave, uvredljive, nesigurne babe?

Možda samu sebe lažem, ali konstatacija mi se čini promašenom. Odbijam povjerovati u takve teze! Mislim da muškarci vole samostalne žene. Mislim da se svaki muškarac, muškarac koji siguran sam u sebe, kojeg ne muče unutarnje dileme i „što će selo reći“, ne treba bojati žene koja je u stanju popraviti utičnicu ili ofarbati prozor. Ne bi se trebali bojati žene koja je u stanju zaraditi za svoje potrebe ili otplaćivati sama neku ratu kredita. Koja je u stanju i poslovno se izboriti za sebe, bez da je okolo trepetala umjetnim trepavicama, bilo kome, od kolege, šefa ili vlasnika!

I žena se ne bi trebala bojati muškarca kojem nije problem skuhati ručak ili ispeglati veš. I ne bi trebala skrivati mišljenje i trepetati da bi kao nešto dobila… I ne mislim da su svi muškarci isti!

Gdje da nađem muškarca? Očito se krećem u nekom krivom društvu…