I tako… Nakon nekog vremena, čovjek naprosto prestane gledati vijesti. Više ga ni ne zanima što se događa u zemlji, a još ga manje zanima što se događa u (normalnom) svijetu. Svaka vijest iznova probudi osjećaj nemoći. Proste, jebene nemoći. I koliko god da se trudiš, sve je isto.
Treba se prestati truditi. Treba zabiti glavu u pijesak i čekati kraj. Kome se da slušati i gledati vladajuće kako u još jednoj homiliji bahato prevrću očima izgovarajući još jednu u nizu totalnih floskula na koje smo, valjda, otupjeli.
Ignoriranje stvarnosti mi se čini mirnijom, zdravijom opcijom.
Kako bih vam plastično objasnila svoje misli, morat ću se malo vratiti u djetinjstvo. Trbuhom za kruhom, tako se to zvalo. Moj deda je svoju penziju, ono što ja, a možda ni vi, nikad neću zaraditi, zaradio na gradilištima u Njemačkoj. Sjećam se Božića, bombona, banana, kave, Persila… Brijem da je svega toga, pa i jogurta, bilo u dućanu preko puta. Dobro, možda nije bio baš taj brend, ali… Bilo je i domaćeg mlijeka, sira, mesa, jaja i tko zna čega sve ne. Svejedno, on je uvijek nešto dovlačio. Sjećam se i Adidasa i Nikea i Benettona i c&a… Sve sam ja to imala. Ipak sam bila prvo unuče. I uvijek sam bila, bar što se njih tiče, pomalo razmažena. Sjećam se i babe koja je znala i navikla sve u svome životu raditi sama.
I sjećam se i penzije i konačnog povratka dede s kojim nije znala što bi. Bio joj je dosadan. Ali, baba je našla recept. Izmišljala mu je poslove i proveli su dvadesetak godina dobre, njemačke penzije u ljubavi. Bojim se da mi se ni to neće dogoditi. Bojim se da će me ili rak ili srčani ili moždani progutati prije nego li dođe neka mizerna, hrvatska penzija od koje neću moći imati takozvani dostojanstveni život i od koje si neću moći kupiti ni grobno mjesto.
Boli me pomalo ta razlika unatrag kojih pedesetak godina. Moj je deda otišao sam, a jedan od mojih jako dobrih prijatelja, odveo je i ženu i svojih petero djece. Da. Petero malih Hrvata o kojima se, tek kada su odlučil otići, stručno i demografski priča. Petero malih Hrvata koji se, realno gledano, nikada više ni neće vratiti.
Izumiremo. Da. Više nas umre, nego što nas se rodi – prirodni pad stanovništva. I nikako shvatiti da nema te porodiljne naknade koja će uvjeriti ljude da se trebaju seksati i oplođivati i praviti najbolji, najpametniji, najsposobniji narod na svijetu – Hrvate.
Sram me koliko nemam.
To mi je mantra ovih dana. Nemam stan, kuću, vikendicu na moru, hajde možda ću i imati vikendicu na dalekom brdu, ako se kao i svi Hrvati ne posvađam s bratom, auto nemam, teoretski mi ni ne treba. Nemam muža, nemam dečka, nemam bogatog niti visokopozicioniranog ljubavnika, nemam moćnog, bogatog kuma, bogatstvo duha se ne računa, nemam djecu. Jednostavno, da skratim sve ovo nabrajanje, nemam!
A drugi? Oni koji se prave sveti, veliki radnici imaju neke čudne kuće, neke čudne stanove i vikendice. I voze neke super automobile koje ja i onako ne bih znala parkirati. Imaju neka čudna nasljedstva u nekim super ulicama glavnoga grada, koja ja opet nemam. I još kažu – sve su zaradili sa svoje dvije ruke.
Mora da sam glupa i nesposobna. Ja nikako zaraditi neki stan. Ja nikako zaraditi neku vikendicu blizu mora s bazenom i engleski uređenom travom. Ja nikako zaraditi kojih milijun, čistih kuna da si riješim stambeno pitanje kako bih, recimo, udomila dvoje djece, jer u iščekivanju nekih boljih vremena, moja se potencijalna trudnoća prolongirala do beskraja, potencijalni donatori sperme pobjegli, a maternica postala jednako beskorisna kao i ove moje dvije ruke kojima tipkam ovaj tekst.
Sram me koliko nemam, koliko dostojanstveno nemam i koliko dostojanstveno neću imati što ponijeti na onaj svijet!
