Čovjek uči dok je živ. To je osnovno pravilo u mome životu. Svaki dan neki novi izazov, čisto da mi ne bude dosadno. Možda ćete se iznenaditi, ali ja se svakodnevno učim strpljenju i diplomaciji i, kako dan odmiče, shvatim da ću sutra morati krenuti iz početaka. Mene Bog baš nije blagoslovio s ove dvije osobine, a tako su nasušno potrebne ženi (i muškarcu) koji se želi baviti poslom koji sam ja odabrala kao idealnim za sebe.
Toliko o postojanju idealnog.
Krenimo od strpljivosti. Činjenica da 3 dana, uz menstruaciju, ideš pod tuš noseći posude s prokuhalom vodom čine život, u gotovo milijunskome gradu, posve zanimljivim. Čak vraćaju u djetinjstvo! Osjećam se tako avanturistički spremnom na neko putovanje u zabačene krajeve gdje je tekuća voda samo u tragovima. Tako se prala moja prababa. I to na selu. Na brdu, noseći vodu s lokalnog izvora! Osjećam se posve bliskom svojim korijenima, dok nakon kave s Guštericom razmišljam o penjanju na neku planinu iznad 2 000 metara nadmorske visine, uz strašne udare vjetra.
Jedino što me “spušta na zemlju” je da isti problem, čini mi se već treći put ove godine, imaju i svi okolni kvartovi u kojima vjerujem spava oko 200 000 ljudi. Pa što!? Kako meni tako i njima. Ljudski je ponekad biti ovako zločest i razmišljati o ulaganjima u infrastrukturu. Što bi tek bilo da nestane i struje, a zima na vratima? Povratak korijenima nije loš dok imaš izvor, kišnicu, dimnjak i nešto šumice.
Htjela sam imati pogled na zelenilo, pa prozori stana gledaju u park u kojem se okupljaju i djeca i tinejdžeri. Koga briga što sam ja odlučila većinu vremena raditi od doma?! Za mir i tišinu moram na neko brdo, u osamu, je li tako?
Ljuljačku mrzim iz dna duše i nije mi jasno kako se nitko od roditelja tih malih korisnika nije sjetio podmazati vijke da ljuljačka ne cvili kao kokoš na klanju. Korisničko iskustvo, toliko često spominjano, a time i druženje roditelja uz kavice u čašama, bilo bi puno ugodnije. A i meni bi bilo ljepše, ako niste znali. Uz ljuljačku, mrzim i dva imena. To su žensko ime Dora i muško ime Alen. Nisam još dokučila što to dvoje djece rade u toj grupi malih kmečavaca, ali samo njihove roditelje čujem kako ih dozivaju. Ili im se ne da ustati s klupice ili su klinci zbilja zločesti. Nisam to još skopčala jer se svaki put suzdržim kako se ne bih spustila u park da osobno vidim u čemu je problem! I naravno, da uvedem reda!
Što se tiče tinejdžera, izbor glazbe im je ponekad dobar i baš uživam, a ponekad mislim zvati policiju dok trešti neki cajkaški zvuk. I tu se strpim. Ne želim biti ona baba koja kvari zabavu ili ona stara vještica koja viri kroz prozor. Osobno, ne bih podnijela da me se doživi kao zločestu babu, vješticu, nedojebanu kravu… Vjerujem da sam mlada duhom, totalno cool i puna razumijevanja. Ta, i ja sam bila mlada i mislila da se svemir vrti oko mene.
Što mislite? Trebam li reagirati ako bude neka tuča? Ili trebam pustiti da se klinci obračunavaju sami? To ćemo s vremenom riješiti budući da sam, u grupi iz susjedstva na Facebooku, shvatila kako se često spominju riječi huligani, tuča, obračun…
E, sad posve spontano dolazimo do pojma diplomacije koja, u mome u subjektivnom smislu, označava sposobnost, znanje, vještinu, metodu komuniciranja, pregovaranja, rješavanja konfliktnih situacija. To su karakteristike koje treba posjedovati diplomat, odnosno osoba čija je profesija, karijera, odnosno struka, mlatiti praznu slamu, poput mene, u nekim međuljudskim odnosima.
Konkretno, pokušavam ne vrištati, ne kritizirati i ne psovati cijelo vrijeme kao kočijaš. Teško je. Prokleto je teško…
A ljudi ti i ne daju baš previše izbora…
