Taman smo se naslavili i proslavili s Danom žena. Dugo je trajalo. Dan-dva i već smo standardno počeli s prozivkama brojnih domaćih, ali i stranih zvijezda. Uglavnom žena. Pa ona debela pleše, pa ona ukočena pleše, pa se ona zubata smije, pa ova pametuje, pa ispale sise, pa gle joj guzice… i tako redom, naslov do naslova, ode Dan žena, slavljenje ženskih postignuća, u tri mile materine!
Dugo nas je i držalo. U nas je, u pravilu, kratka pamet, a i sjećanje.
Gdje je ta sreća!?
Srećom, svjetske zvijezde jedva znaju gdje smo na karti svijeta, pa im naše mišljenje i nije važno. Ne znaju ni svjetski čelnici koliko smo sreće imali u četvrtak, jer pameti na nekim pozicijama baš i nemamo. Hrvatske majke bi oplakivale hrvatske studente da je taj bezopasni, leteći objekt sletio na studentski dom. A ni naši vlastodršci se nisu nigdje žurili. Trebalo im je tek dvanaestak sati da nam se obrate.
Da ne kažem, da smo imali više sreće nego pameti – pa nam ni jedan, od onih jadnih mostova preko Save, nisu pogodili. U nagužvanom gradu bila bi još veća gužva, a znamo koliko nam treba za izvaditi dozvole, a kamoli za napraviti jedan most. Znam da se od jednom takvom priča kojih dvadesetak godina. Eto, toliko smo brzi!
Gdje je ta pamet!?
Vratimo se mi ženama. Što na to kažu domaće zvijezde? Pa, čini mi se da, ili imaju dobar želudac za svariti sve te naslove, ili ih nije briga. Ne znam što bi bilo treće. Nadam se samo da su dosta psihički jake pa da im ovi naslovi ne izazivaju nikakvu duševnu bol, glavobolju, osipe ili nesanicu.
Toliko sam revoltirana da mi pada na pamet da se obratim uredu Pravobraniteljice i da je pitam trebaju li se neki mediji tužiti. Takvi naslovi spadaju u kategoriju bullyinga, kod svakoga normalnoga izazivaju zgražanje, čak i duševnu bol. Susramlje. Ne znam kako je čovjeku (ženi ili muškarcu) koji ih piše. Je li taj čovjek ponosan sam na sebe i na svoju vlastitu domišljatost!?
Možda i je. Jer, čega se pametan stidi, time se budala ponosi.
S druge strane, same smo sebi krive. Zaista je teško, u današnje vrijeme, biti žena. Možda nikad nije bilo teže. Mi ne vidimo ništa dobro. Mi samo vidimo loše, zle stvari. Pa dlakave noge, mala usta, klempave uši, neobrijani pazuh, pa gle te obrve, pa trepavice, pa nokti, celulit, bore…
Pa moram i ovo i ono…
Isuse Kriste!
Jesmo li mi ikad ičim zadovoljne!?
Toliko smo opterećene svim i svačim da stvarno ne znam kako smo uopće žive od toliko stresa kojem smo se same podvrgle.
I još svemu tome dodajmo naslove poput onog budi bolja verzija sebe. Budi najbolja, budi uspješna, budi savršena majka, kuharica, poduzetnica, ovo ili ono…
Što fali ovoj verziji u kojoj smo sada!?
Zašto sve moramo biti mršave? Zašto sve moramo biti u trendu? Zašto sve moramo ići u teretanu? Zašto se trebamo sramiti bora?
Zašto išta?! Zašto moramo!?
Što se još sve mora na ovom svijetu i u ovom životu?
Kako bi otpjevala predstavnica Srbije na Eurosongu, a moguće da vam je pjesma apsolutno glupa, pa ću vas zamoliti da same sebi ovo prevedete, čisto edukativno:
Mens infirma in corpore sano Animus tristis in corpore sano Mens desperata in corpore sano Mens conterrita in corpore sano
Ili, kako bi to zdravoseljački rekla moja pokojna baba: ” Izvanka gladac, iznutra jadac!”
