Ne znam kako vi, ali ja ponekad kao da imam neku dobru, „jebenu“ amneziju pa se ne sjećam ničega. Ni lošeg, a još manje onoga dobroga. No, jedno putovanje, jedan pogled, jedan zalazak sunca izmami sjećanja, skrivena negdje duboko. Poput kakvog alien napada, počnu se pojavljivati sličice u nekom dijelu mozga, pa onako nespretno zamahneš kosom, kao da želiš odagnati misli. A znam da je moralo biti lijepo, jer ne bi trajalo da nije bilo lijepo.
Na večeri, uz čašu vina, s nekim novim prijateljima, sjećanje na prvu vožnju motorom, čupavu glavu, seksi bundicu po izboru bivšeg ili onaj odvratni miris votke koju više ni pogledati ne možeš…
Mladost, veselje, neopterećenost… Gdje su nestale prve ljubavi, prvi poljupci? Sjećate li se njih? Imate li gorak okus, okus prve boli… Ili ste sretni kad je se sjetite koliko ste ga voljeli? Sjećate li se tih silnih dočeka Novih godina, svih novogodišnjih odluka, razočaranja i suza? Na kojoj ste godišnjici mature bili? U koju klupu ste sjeli? Ustali ste se ponosni i izrekli svoje uspjehe, izrekli „novo“ prezime i nabrojali djecu? Naravno, neizbježno je i ono pitanje, gotovo političko pitanje toliko svojstveno nama Hrvatima, „a gdje si bio 91.?“.
Mnogih stvari se ne sjećam. Ne znam zašto. Ne znam gdje su nestale. Skrivam li misli u pretince sjećanja, poput stvari zametnutih u prepunu ladicu. Hoću li ikada iz nje zatrebati kakav papirić? Hoću li ikada presložiti te ladice ili ih se bojim i očekujući kakav kostur iz prepuna ormara. Ne znam. Samo te slike, poput slika na Instagramu, uhvaćeni trenutak, osmijeh, pogled… Dani partijanja netragom nestali. Izlasci, provodi… Ništa. Samo sličica. Sličica koja izmami osmijeh ili suzu.
Lažu li kad kažu da vrijeme liječi sve? Jesmo li preboljeli kakvu prijevaru ili nas je zauvijek obilježila pečatom nepovjerenja prema svemu i svima? Pušemo li i na hladno? Jesmo li zaboravili avanturu i prešli preko nje kao preko lanjskoga snijega, bez osvrtanja i žaljenja? Boli li nas ego kad smo zamijenjeni mlađim, ljepšim primjerkom? Hoćemo li ikada preboljeti smrt najmilijih ili te emocije rastu i razvijaju se s nama i u nama u neke lijepe uspomene, Instagram fotke ili Facebook statuse?
Lažu li kad kažu da će biti lakše? Da ćemo zaboraviti, preboljeti, oprostiti? Lažu li da će nestati gorak okus neuspjeha ili poraza na nekom našem malom, ali važnom bojnom polju? Jesu baš svi muškarci svinje ili će naići kakav ofucani princ?
Jesu li naše škole bile bolje, jesmo išta zapamtili o člankonošcima na satu biologije ili nas još uvijek muče logaritmi kao u doba najžešćeg puberteta? Sjećamo li se likova iz kakvog Krležinog djela ili nam je danas potpuno svejedno što smo to (ne)čitali? Jesmo li zaboravili mamu i tatu, ljute zbog neke jedinice iz kemije, dok vrištimo na svoju djecu u neuspjelom pokušaju bubetanja neke sulude formule koja će im baš koristiti u životu?
Jesmo li zaboravili kakvi smo i što smo bili?
