Nakon toliko napisanih tekstova, nakon toliko pokušaja da otvorim kome oči, sa suzama u očima, priznajem da nisam uspjela. Ništa se nije promijenilo. Moja socijalna, ekonomska, psihološka i ina pripetavanja nisu polučila neki uspjeh. Niti jedna moja prijateljica nije na lakši način naučila lekciju. Svaka je radila po svome i došla na ono moje.
Nisam ja nikakav dobri Samaritanac, samo se volim praviti pametna i onako nadmeno klimati glavom kako sam (kao i uvijek) bila u pravu. Fasciniraju me ti pokušaji popravljanja krivih drina, te vjerovanje da se netko može promijeniti. Rijetko kad slijepi progledaju. Za to nam trebaju čuda, zar ne?
No, tužna je istina da tu nema krivih i pravih priča. Ma koliko se trudile i doista bile (istinski) alfa ženke, svaka od nas povremeno, a neke koliko mi se čini i češće, traže neku vrstu odobravanja od svoga mužjaka. Neke bi da im se koji put kaže kompliment i to ne samo ono lijepa si, baš si zgodna u toj šator, oversized haljini, nego i da im se koji put oda priznanje kako su pametne ili kako su briljirale u nekom poslovnom potezu.
Što mužjaci znaju?
No, naši mužjaci, čast onim rijetkim izuzecima, to ne znaju napraviti. A ja sam u svome životu probala i jedno i drugo. I onog ponosnog muškarca, ali i onoga koji se nikad nije znao nositi sa mnom, mojim karakterom, mojim poslom, okruženjem… Na kraju sam imala osjećaj da me silno želio promijeniti, napraviti nešto što nikad nisam niti mogla biti… Dok je jedan obožavao svaki komad moga tijela, ali i uma, s više ili manje kila, s više ili manje masti, drugom sam uvijek bila blesava i debela iako trenutno imam i 25 kilograma više, ako je vjerovati digitalnoj vagi… A tek danas samu sebe smatram punašnom ženicom. I znate što, čak se ugodno osjećam u svojoj koži. S jednim sam bila toliko opuštena da sam se osjećala seksi i u nekoj odrpanoj majici, a s drugim ni dizajnerske haljine i visoke pete nisu palile. Uvijek je imao neki prigovor.
Teško je to priznati, ali u svojoj dvadesetšestoj sam shvatila da to nema smisla. Da je život prekratak da ga trošiš na debile i usrane izlike te još gluplje svađe. Nešto više od godinu dana sam pokušavala nešto popraviti. Ma ne nešto! Pokušavala sam popraviti sebe. Sve se nekako oteglo i zbog bolesti moje mame. Malo sam više mislila na nju, a malo manje na sebe. A i po prirodi vjerujem da se čovjek izgrađuje i uči do same smrti. Tako sam i ja otkrivala sebe, otkrivala granice, razmišljala o patnji, životu, rijekama suza, krvi i znoja… I, iskreno, vrlo brzo nakon što je mama umrla, okrenula sam se, nestala i zaboravila šest godina svoga života, stan koji se gradio i vjenčanje koje je, logično, trebalo uslijediti.
Bez svakoga se može. I mora. Žao mi je samo što je ostala gorčina zbog koje se ničega lijepoga ne mogu sjetiti, ako se uopće i sjetim.
Zašto!?
Da vam pojasnim zašto ovo dijelim s vama. Navodno, dijelim nešto toliko intimno. Zato što ponovno gledam jednu od njih točno tamo gdje sam bila prije petnaestak godina. Ne želim da itko ikada osjeti gorčinu. Ne želim da itko ikada izgubi sebe zbog nekoga drugoga, bio to muškarac, roditelji ili vlastito dijete.
Čovječe, uvijek si na kraju balade sam i uvijek moraš živjeti sam sa sobom i svojim mislima. I kako god okreneš, život je prekratak za sve debile kojima bi se morao, navodno, opravdati. Za sreću je stvarno potrebno tako malo… Ni dvoje, ni troje… Prihvatite sebe i bit ćete sretni. Sami ste sebi jedini sudac!
