Nekad mi je tako drago što nemam ništa. Što nemam ni stan, ni auto, ni muža, a vjerujete mi da sam sretna i što nemam djecu. Nemam ništa, ništa ne mogu izgubiti i nitko mi ništa ne može oteti. I nisam ulagala u nekretnine i nitko me ne može prozvati za nebrigu…
Slušajući prijateljice i poznanice koje su me se ovih zadnjih dana sjetile, i hvala im na tome, ovo potonje nije tako loša opcija. Većina njih, ako i nije razmišljala o razvodu, lagano se približava toj pomisli kao i onom slobodnom vikendu kada bi djeca bila kod potencijalno bivšega muža.
Zamislite, mir, tišina, čaša vina, napunjena kada – a nitko ne lupa na vrata! Ne moraš nikome kuhati, ne moraš pisati zadaću… Ne moraš ništa!
Snovi o potkrovlju u starom dijelu Zagreba, rasprsnuli su se u mojoj glavi… Dani su u Zagrebu nekako dugi. Parkić je prazan. Crveni je tobogan prašnjav i pust i koliko god me to čini sretnom, jer se ljudi paze, toliko sam i tužna. U kvartu baš i nema previše šetača osim grupica tinejdžera koje i onako boli uvo za cijeli svijet. Susjedi su tako tihi.
Netko još uvijek spava u trenirci spreman i na najmanji drhtaj odletjeti, netko je pobjegao daleko, netko noćima ne spava, a ja? Ja sam na istom mjestu, u istom položaju danima. S koronom ili bez korone, moji su dani i obaveze isti. Samo sam zabrinutija, nisam koncentrirana. S pravom. Čim smo više u #ostanidoma modu, tim smo dalje od financijske sigurnosti, ako je uopće ima. Država nam je češće maćeha, a manje majka… Zabrinuta sam. Jako sam zabrinuta, jer prihoda neće biti… Kažu, ekonomija trpi, ali životi su najvažniji… Uh, kakvi će nam to životi biti! Nadam se da negdje imate neku livadu za posaditi krumpir!
Znam. Sad će te povikati: „Samo neka je zdravlja!“, ali i vi i ja znamo da ćemo na to vrlo brzo zaboraviti.
Čim krene neka nova vonabemasthev kolekcija, zaboravit ćemo na dane kada je dovoljna bila pidžama i kada nam nije bilo važno zacementirati lice. Jesu li se vaši partneri/muževi navikli na to da niste savršene i što je još važnije, muči li vas to? Jeste li depilirale noge? Počupale obrve?
Opet se pitam koje ćemo poruke izvući iz svega ovoga?
Ljudi tako brzo zaboravljaju pa će se jednako brzo zaboraviti i korona-nedaće. Zaboravit će se i toaletni papir i kvasac i milijun drugih stvari koje su nas izluđivale. Zaboravit ćemo na strpljivost i čekanje u redu. Zaboravit ćemo i kako je biti bez kozmetičara ili frizera.
Ne brinite se. Brzo ćete i vi i vaša djeca zaboraviti gospođu Alemku. Brzo će zaboraviti gospođu znanstvenicu i brzo će se vratiti u pevaljka/instagramuša/influenca mod. Brzo ćemo zaboraviti i one potplaćene – prodavačice, čistačice, zaštitare… Njima se kao divite. Brzo ćemo zaboraviti i dimnjačare. Zaboravit ćemo ih čim uklone opasne dimnjake i uključe grijanje, kojeg nije bilo u nekim dijelovima Zagreba, i zagrije nam se i duša i tijelo. 18 dimnjačara se godišnje školuje na području cijele Hrvatske. Pa se vi pitajte gdje su i kada će doći u vašu zgradu?!
Hoćete li učiti djecu da nije sramota biti dimnjačar, da nije sramota biti čistačica i da nema ništa loše u tome ako ste teta na blagajni? Hoćete li ih učiti da kamiondžije nisu nužno oni likovi iz filmova iza čijih leđa vise slike golih žena? Hoćete li im objasniti da su to ljudi koji su im dovezli sav taj toaletni papir?
Naravno… Svi ćete reći DA, iako i vi i ja znamo da tome nije tako. Zaboravljamo… Brzo čovjek zaboravi sve.
Zaboravit ćemo i Boga kojega smo zazivali.
