Vjerujem da ćete se svi složiti sa mnom kako je cjeloživotno učenje doista važno. Vjerujem da ćete se složiti, da u bilo kojem periodu svoga života, trebate pronaći ono nešto što će vas zaintrigirati, čemu ćete posvetiti neko vrijeme. Nešto zbog čega ćete „otkinuti“ vrijeme od drugih vam dragih stvari.
Primjerice, moj Ruski Princ, zbog kojeg sam od kolegice dobila kritiku kako ga odavno nisam spomenula, dane provodi slušajući Bacha i neku komornu glazbu od koje ja instantno dobijem slom živaca. Čak sam pokušala pisati uz taktove nekog simfonijskog orkestra, ali ne ide. Uhvati me nepotrebno nervoza.
No, hvala dragom Bogu, nismo svi isti. Zato on, kada mu dođem u posjetu, odmah ili ugasi glazbu ili se muči ugoditi mi. I da, baš je to slatko! I volim kad se muči! Recimo, on je ponovno aktivirao svoj vokalni ansambl i čak je jednu našu zajedničku prijateljicu nagovorio/prisilio na isto. Ne moram vam uopće pričati koliko to ozbiljno shvaća. Prema riječima naše prijateljice, svaka proba izgleda kao priprema za nastup u Carnegie Hallu.
S druge strane, ja u zadnje vrijeme obično slušam podcastove i online edukacije, i obično su te edukacije negdje tamo popodne kada sam već poprilično umorna. Naravno, nekad je iznimno naporno skoncentrirati se. I nekad sama sebi idem na živce, jer eto želim kao nekog novog vraga naučiti. Znate, oduvijek sam se bojala dosade. I izgleda da meni nikad nije dosadno!
Međutim, ovisno o edukaciji, odnosno čime se čovjek želi (poza)baviti, doista sam naletjela na neke zanimljive situacije, izazovne situacije koje su mi pokazale da se to malo muke oko organizacije vremena isplatilo. Nekako mislim da je strašno važno da mozak okupiramo, recimo to tako, izazovnim stvarima, a ne samo razbibrigama u obliku knjiga upitne kvalitete, serija i slično. Naravno, ne morate se složiti sa mnom. Do vraga, volim čitati knjige upitne kvalitete i volim gubiti dane u cijeloj sezoni neke serije. Nema tu ništa loše!
No, vratimo se na temu, nedavno sam slušala gospođu Jasminu Puškarić u sklopu #Mission1000 Masterclassa. Baš je nekako divno kad slušaš osobe koja ti daju odgovore na neka tvoja unutarnja pitanja. Kad slušaš savjete osoba koje su neke stvari proživjeli na svojoj koži, i koji su možda prošli upravo jednu tu situaciju koju ti prolaziš. Upravo postavljaš ista pitanja koja si je postavljao tvoj predavač.
Nekako sam se baš osjećala i sretno i ugodno iznenađeno i čak počašćeno, jer smo imale /imamo – iste muke! K vragu, nisam sama! A baš sam nekako mislila da oko mnogih stvari nepotrebno kompliciram! Da pravim problem tamo gdje ga nema. Da sam nepotrebno frustrirana, uzrujana i da sam glupa, jer očito neke poteze pojedinaca ne mogu shvatiti. Protive se nekim mojim logičnim zaključcima.
Zapravo i najveća sreća predavača i najveća sreća nekakvog „učenika“ je, recimo to tako, kada u toj priči prepoznaju neki zajednički izazov (školski izbjegavam riječ problem) i kada se dogodi taj nekakav, ja bih rekla klik. Prosvjetljenje!
Doista, to kratko predavanje odgovorilo mi je na neka pitanja i dopustilo mi da iz drugog kuta prozrem unutar sebe i shvatim što me tu doista muči. Jer, kako rekoh, i gospođa Puškarić je u jednom momentu imala ista takva promišljanja i dala mi je do znanja da u tome nema ništa loše!
I da. Upisala sam tečaj keramike. To će tek biti fora!
