Nije baš sve dobar marketing. Da ne bude zabune, ja sam studirala marketing, ali se ne smatram nekim velikim stručnjakom. I tako je biti stručnjak u ovoj državi precijenjeno. No, mogu iz osobnog iskustva reći koliko se dobro, pažljivo upakirana priča, može prodati. Doista, dobro upakirana priča se može prodati, ali loš proizvod, ma kako god da je upakiran, neće zaživjeti. Čarobni štapići i čudesni influenceri ne postoje.
Međutim što kada, u želji za dobrom reklamom, izgubite pamet, a s njome i dobar ukus. Sulud poziv na odvratno fotkanje tuđih guzica, sisa, trbuha i celulita, uz ozbiljan podsmijeh, nikako ne može biti dobar marketinški potez. Nažalost, toliko je toga u toj priči pogrešnog, da naprosto ne vjerujem da bi ikome normalnom nešto takvo moglo pasti na pamet. No, nisam psiholog ili psihijatar pa ću mentalno zdravlje osobe koja je to pokrenula staviti postrani. Neka se neki drugi, ozbiljniji stručnjaci, bave time.
Što bi bilo kad bi bilo…?
Zamislite, o vi divne gospođe u tom nekom tamo salonu, da vam ja dođem u taj salon i kažem djevojci koja tamo radi, a moguće je i ogledni primjerak svega što taj salon nudi, da su mi njene umjetne trepavice odvratne. Zamislite da joj kažem da je tetovažom, primjerice, nagrdila Božji hram, svoje tijelo! Zamislite da joj kažem da su joj fileri odvratni, totalno bespotrebni, da se izobličila i da joj usta podsjećaju na traktorsku gumu.
Kako biste se vi osjećali da vam ja, ovako debela i puna celulita, bez filera i s prirodnim trepavicama i obrvama, uđem u salon i „poserem“ sve ono što ste učinili na sebi i sve ono što ste učili raditi i od čega živite?
(Ne)popravljiva
Svi ti popravci, bilo fizički, bilo psihički, kao da su neka nova vrsta droge u kojoj, pod svaku cijenu, želimo zadržati neki mladoliki i poželjan izgled, popraviti se ovako ili onako, postati uspješnijim. Priznatim. Popravljamo i prijatelje, partnere…
Samo ne znam tko je postavio ta pravila!? Tko je odabrao parametre?
Vjerujem i da hrpi fitness trenera nije lako. I to je kao neka nova ovisnost, to pretjerano vježbanje, kao i pretjerano jedenje, u mom slučaju. A ja ne bih da brojim svaki zalogaj. Ne bih! Ne bih da brojim i ama baš svaku čašicu.
Nikad neću zaboraviti jednu romantičnu situaciju u kojoj je moj partner prekinuo “sve” da bi uzeo sto grama badema. Doduše, jako je kratko trajao – iz očitih razloga. Jer, jebaji ga koka, vrijeme je hranjenja. Posljednji obrok u danu! Koliko sam se glupo osjećala uopće vam ne mogu opisati.
I dajte, prestanite se popravljati. Prestanite tražiti neke bolje verzije sebe. Prestanite se uspoređivati. Prestanite činiti i naučite razumjeti. Jer kada naučite razumjeti sebe, kada prihvatite sebe, krenut će i promjene. Garantiram.
