Zašto se tako malo volimo? Da, mislim da je to pravo pitanje na koje je teško dati jednoznačan odgovor, a medijski naslovi kojima smo izloženi svaki dan svjedoče upravo ovoj konstataciji.
I pomalo mi sve djeluje zastrašujuće.
Ne volimo svoje nokte.
Ne volimo svoje obrve.
Ne volimo svoju kosu.
Ne volimo svoje grudi.
Ne volimo svoju stražnjicu.
Ne volimo svoj trbuh.
Ne volimo svoje usne.
Ne volimo svoje bore.
Ne volimo svoje dlake.
Ne volimo svoj celulit.
Ne volimo svoje strije.
Doista, ima li išta na našem tijelu da volimo? Ima li išta što na svome tijelu ne bismo mijenjali, a dato nam je?
Kada čovjek zapiše sve ovako, na papir, zapita se gdje smo, dovraga, pogriješili. Cijela jedna industrija okreće ogromne količine novca jer mi ne možemo prihvatiti sebe, svoje tijelo. Ne možemo prihvatiti činjenicu da nismo i nikad nećemo biti neka manekenka ili J. Lo, ma kako one doista izgledale u stvarnosti, prije retuširanja fotografija za časopise ili provlačenja fotografija kroz filtere za društvene mreže. Ne možemo prihvatiti činjenicu da starimo, da idemo svome kraju, posve prirodno.
Druga stvar, koja me istinski muči, je činjenica koliko toga polažemo u vanjski izgled hraneći demone nesigurnosti koji nas proganjaju od najranijih godina pa valjda do samoga kraja. Zaboravljamo kolika čuda mogu raditi prihvaćanje vlastitog tijela i smanjenje očekivanja. Strašno je to što sami sebi radimo i strašno je to što u svojim komentarima imamo za reći o drugim ženama.
Strašne su mi te priče o „boljim verzijama sebe“, zanemarujući vlastito mentalno zdravlje i ulažući sve napore da bismo zadovoljili neke (uglavnom) tjelesne propozicije. Strašno je koliko malo poznajemo i priznajemo svoje vrline i mane i koliko malo radimo na njima.
Izgladnjivanja, odlasci na različite tretmane, odlasci pod iglu ili nož… Da vas pitam, jeste li sretni nakon toga? Zadovoljni? Ispunjeni? Samopouzdani? Uspješni? Jeste li konačno lijepi sami sebi ili i dalje nalazite mane, nedostatke? Je li svaki pogled na odraz u ogledalu mučan? Kako se uopće vidite? Što vidite dok se gledate? Čega se bojite?
I, recite mi, zar moramo biti u kalupima? Zar moramo zadovoljiti propozicije? Zar nije dijametralno suprotno inzistirati na vlastitoj posebnosti dok težimo nečijim tuđim, punijim usnicama, tanjem nosu, većim grudima ili raskošnoj kosi u nekoj „posebnoj“ boji?
Gdje je granica našeg nezadovoljstva samim sobom, te kakvu generaciju možemo odgojiti dok ne volimo sami sebe? Kakve djevojčice i dječake odgajamo dok se mrzimo ili dok se rugamo drugima?
A opet, čini mi se da jedino ispunjen i sretan život možeš voditi ako prihvatiš svoje vrline i mane, kako psihičke tako i fizičke. I doista, njihova kombinacija čini nas upravo posebnima, no svejedno želimo često biti netko drugi zavaravajući sami sebe. Cijeli život nešto pokušavamo i ne znam živimo li uopće dok se trudimo promijeniti i izmijeniti.
Teror ljepote, mladosti, uspjeha i sreće je konstantno tu. Kao da život mora biti samo sreća, samo uspjeh, samo mladost i ljepota. Život je i tuga i bol i razočaranje i neuspjeh i celulit i dlakave noge…
I, nitko nije preživio život, ma što vi činili da konačno budete zadovoljni sobom.
