Zašto polazimo od pretpostavke da nešto znamo i da smo uvijek u pravu? I zašto se toliko trudimo uvjeriti druge da smo mi jedini pametni, ispravni? Da samo mi znamo kako!?
Bezbroj je rasprava, osobito među ovim Facebook ratnicima, Facebook inkvizitorima i utjerivačima pravde, gdje se čovjek osobito iznenadi snazi i upornosti, ali nekako na krivom polju. Sve junaci iza tipkovnice!
Sukobi između vlastitog “mišljenja” i mišljenja drugih ljudi postaju arena.
Ne znam koliko ste primijetili članak o platnenim menstrualnim ulošcima, ali toliko gađenja naspram istih, nisam odavno vidjela. A nisam odavno niti čula takve uvrede. Zašto bi nešto što je nekome dobro, a mislim na platneni uložak ili menstrualnu čašicu, moralo biti odvratno, zastarjelo, prljavo, zarazno, gadljivo? Zašto nam je prirodna pojava koja, između ostaloga, znači i da smo zdrave, bila gadljiva, a s njom se svaka od nas „bori“ tridesetak godina života.
Zašto bi, zaboga, menstruacija bila odvratna, prljava? Zašto nam se gadi? Zašto nam se neka ekološka i manje ekološka rješenja gade? Zar smeće nije i naš problem? I moj i tvoj i njihov?
Digresija, i ja sam od onih koje koriste klasične uloške, tako da ne bi bilo da stajem na ičiju stranu.
Dobro, a što je sa smećem?
Situacija sa smećem u Zagrebu je prilično zanimljiva i, ako mi dozvolite, rado bih se osvrnula na nju, pa i u kontekstu bacanja krvavih uložaka. Uvijek sam za to da imamo pravo na izbor, pa i na izbor menstrualne čašice, platnenog uloška, plastike, krpe ili čega sve već nema na ovome svijetu.
U mojoj zgradi postoji nešto što se zove kamera. To je zgrada koja se nije gradila u novijoj povijesti, stara je kojih tridesetak godina, i usudila bih se reći da s ostalim zgradama, planski građenima, ima neki smisao. Moja zgrada ima i smetlarnik, koji, od kada svi prisilno odvajamo otpad, više ne smrdi. Istina, prvih par dana drame s plavim vrećicama je bilo pomalo kaotično. Odjednom se stvorila tona plastike i papira. Očito je, nismo odvajali. I tu sva priča prestaje.
Sada odvajamo. I, naravno, ona nas kamera snima, a predstavniku stanara, već se to i pokazalo, nije teško provjeriti snimke iz smetlarnika kako bismo točno znali tko i kada zabušava.
Priča riješena. Stanje sa smećem pod kontrolom. Svi smo se zbrojili i oduzeli, i nema pobune. I nema krivaca!
Smeća sve manje i manje, naš mali park sve ljepši i ljepši, ma što drugi govorili o tome.
Do nas je. Uvijek je i bilo. Jer, kada smo “u pravu”, ne možemo rasti. Što više znamo, to postajemo svjesniji kako je ogromno naše neznanje i o smeću i o ulošku i o klitorisu ili penisu…
