Zavidni, hladni, gladni svega i svačega. Prepuni zajedljivih komentara i kritika dok gledamo druge. To smo mi, ljudi. Ovdje izuzimam one komentare kad kažemo da nam se neka oblekica ili šminka ne sviđaju u StreetStyle kombinacijama koje nam fotografiraju kao odlične pa se virtualni dušobrižnici unervoze. Ili moguće da nam, recimo, Albina i Eurosong nisu nešto. Međutim, moguće da negdje postoje i oni koji se znaju veseliti tuđoj sreći, tuđem napretku i uspjehu. Bože, kako sam samo sretna ovih dana. I sve to zbog jednog otkaza! Nevjerojatno, zar ne!? Otkaza koji sam toliko dugo čekala, kao što sam je čekala u subotu da dođe po mene sa sat i četrdeset dvije minute kašnjenja.
Možemo li se uopće veseliti tuđoj sreći bez da nas gricka mali crv zavisti? Moguće da i možemo. Moguće da postoje i takvi ljudi. S druge strane, znajući koliko dugo nekim ljudima treba, ne samo dati primjerice otkaz, nego prihvatiti i priznati neke stvari u životu, veselje je time veće! Veselje je veće kad vidiš da se netko uspio othrvati strahu, neizvjesnosti, kad je uspio izaći, bar malo, iz one zone komfora u koju se uljuljao nesvjestan koliko je nesretan. Koliko ga, to prividno uljuljkivanje u neki mir, guši.
Iznimno se divim ljudima koji se trude, pokušavaju i bore preživjeti i tu ne mislim na samo poslovni (ne)uspjeh, nego i borbe protiv bura i oluja privatnog života. Iznimno cijenim borce, one hrabre za koje većina misli da su ludi i da ne znaju što rade, da su nesvjesni u što se upuštaju. Divim se njihovim uspjesima, ali i greškama iz kojih izlaze jači. Divim se onima koji ne odustaju.
Ne volim, možda ovako napisano zvuči kao teška riječ, ali ne volim ljude koji imaju milijun izlika za svaku prigodu. Jednostavno mi takve osobe nisu jasne. Zašto stoje i čekaju? Njima nikad nije pravo vrijeme za nešto. Moguće da je tako lakše živjeti. Da su mirniji, smireniji od onih koji se vječno bore, vječno pokušavaju i vječno padaju i isto toliko puta se dižu. Ne razumijem ljude koji čekaju neku priliku. Zar ne bismo sami trebali stvarati svoje prilike iz svakodnevnih događanja i grabiti svaku, pa i najmanju nit, koja nam se čini privlačnom, zgodnom…
Zašto čekati?
Što imaš od čekanja?
Zašto čekati i misliti da će se, primjerice, vaš partner promijeniti nakon deset godina? Zašto mu iznova i iznova davati priliku? Zar je to ljubav? To je trpljenje. To je kao neka žrtva za veće dobro, za obitelj? To je dokaz ljubavi, želje za zajedništvom? To je lojalnost?
Meni se čini da je to ludost.
Zašto čekati promjene u uredu? Zašto mislite da će tamo nekakav šef shvatiti vašu vrijednost, ako vas godinama ne čuje, ne vidi? Zašto ne potražite neku drugu priliku i zanemarite činjenicu da moguće idete na nižu poziciju ili da ćete primati manju plaću? Zar ne vjerujete sam sebi da možete napredovati i dobiti povišicu, promaknuće? Pa, kako bi vam onda drugi mogli vjerovati i davati priliku, ako sami sebi ne dajete šansu? Kad sami sebe osuđujete na neuspjeh?
Naš najveći neprijatelj nisu drugi. Naš najveći neprijatelj smo mi sami. Mi sami, koji sebe pokapamo pri svakom pokušaju promjene dok nas izjedaju strah i nesigurnost.
Za živjeti život je ipak potrebno malo ludosti. I sreće, također. Možda i koje poznanstvo… Poznanstva ćemo dodati u sreću!
