Sresti neke ljude nakon dvadesetak godina uvijek je zanimljivo. Tako se dogodilo i s mojom proslavom mature. Pred školsku zgradu kapali smo, baš kao i kapi kiše tog petka, jedno po jedno… Kiša nam nije ništa pokvarila, iako se učinilo da se otvorilo nebo i da, nažalost, nisam ponijela niti jedan komad robe koji bi me zaštitio od niskih, noćnih temperatura mog rodnog grada. Kao da ne znam kud idem!
Stigla sam među prvima s prijateljicom i imala sam dovoljno vremena pitati kako se ono tko zove, jer od tri razreda, polaznika gimnazije, nemoguće je nakon toliko godina znati svačije ime. Iskreno, znate ono – netko te oduševio izgledom, netko razočarao, neke nikako prepoznati, nečijeg se imena nikako sjetiti… Popričati, pogledati fotografije muževa, žena i djece, nasmijati se i sjetiti nekih doživljaja koje ove nove generacije ne mogu shvatiti… Neprocjenjivo!
Odmah smo napravili zbrku u restoranu želeći sjesti jedni pored drugih. Dobro se sjećam, uvijek smo znali praviti zbrke. Na kraju sam završila za stolom s dečkima. Smiješno je čuti da te prate, da ne lajkaju tvoje objave, ali da tu i tamo pročitaju ove moje uratke pa onako, polustidljivo kažu kako oni, muškarci znaju čitati ženski portal. Kao, zbog mene. Ne brinite, dragi moji dečki, 20% muške populacije čita She.hr. I nema tu ništa loše. Možda će tako bolje shvatiti vlastite partnerice, majke ili možda čak kćeri, prijateljice, te vidjeti neke teme koje ih mogu potaknuti i na promjenu.
Sjesti pored kolege i shvatiti da pijete isto piće, da čak imate i slična razmišljanja o nekim stvarima, neprocjenjivo… Slušati šapat nečijeg poslovnog plana u želji malo odobravanja ili samohvale – neprocjenjivo… Vidjeti nečiji iskreni osmijeh nakoh toliko godina… Neprocjenjivo!
Smiješno je čak i sjediti kraj bivših simpatija pa prijateljski razmjenjivati iskustva i shvatiti kako su te neke bivše ljubavi i trebale doživjeti svoj kraj. I koliko god da si jednom mislila da ga voliš, shvatiš da nikad ne bi mogao biti s njim, kada s odmakom od dvadesetak godina sagledaš stvari. I da ti je i dalje drag, i da se veseliš što si ga srela, ali da su se stvari odigrale kako su trebale. Znate onu, nije to život kakav bi ikad htjela… A ni ti nisi žena kakvu bi on trebao… Dapače, daleko si od toga.
Smiješno je čekati satima da puste neku glazbu po tvom ukusu i smiješno je da se ti smiješ njima, a i oni tebi, jer znaju da te pjesme mrziš. Ali, sjediš, čak i zapjevaš… Gledaš ih kako se zabavljaju, vesele, dižu ruke u glas i grabe mikrofon – baš kao nekad… I ti se smiješ.
I neka se neke stvari nisu promijenile. I nema veze što si nekad opet malo neprilagođen. Nema tu ništa loše. Tu je sva ljepota života – u različitosti. Nema veze što svećeniku, prijatelju iz školskih klupa, možeš reći da je tvoja vjera negdje u zapećku rubrike “ne znam”. I nema veze što te netko razumije, a netko ne shvaća o čemu pričaš. I to je život. I nema veze što je za jednim stolom zezancija, a za drugim teške, gotovo filozofske teme… I to je život.
Dobra smo mi generacija. I ako čitate, ne sramite se stisnuti lajk. Nitko vam neće zamjeriti.
