Pravo je vrijeme da se čovjek podsjeti nekih knjiga, filmova, povijesti i da pročita par citata koji će ga sjetiti što je to život. Većina poziva upućenih ovih dana, uz obavezno čestitanje Uskrsa, završi i teoretskom raspravom o stanju u zemlji i svijetu i činjenici da nevidljivi neprijatelj vreba. Da vreba i staro i mlado, i bogato, ali i ono siroto. Konačno smo, k’o fol, svjesni da smo svi jednaki pred licem Božjim, da smo mali, da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti.
Ah, koja li je to samo obmana!
„Porazno je kada u čovjeku prije klone duh nego tijelo“, reče slavni Marko Aurelije.
Porazno je da svaki dan u 14:00 sati kao idioti blejimo u ekrane i brojimo oboljele, izliječene i umrlu starčad, uz dužno poštovanje, koja je, osim korone, redom imala i još pokoju kroničnu bolest. Posebno me se dojmio ton glasa ravnatelja KBC-a Split, Julija Meštrovića, kao i komentari puka na liveu portala, puka kojem ne bi bilo zgorega upaliti HRT 3 i odslušati koji sat iz hrvatskog jezika.
Kako reče moj dragi brat, a ja ću se samo s njim složiti, živimo u nekom od Orwellovih romana, samo ne znam u kojem točno. Je li to 1984. ili je to Životinjska farma budući da su, citiram autora, sve životinje ravnopravne, samo su neke ravnopravnije?!
Tako je i u hrvatskom životinjskom carstvu.
Svi smo mi ravnopravni, ali ipak postoje oni nešto malo ravnopravniji kojima nije dosta što je poglavar Crkve u katolika na televizijskoj misi gotovo sam, pa eto organiziraju raznorazne pohode i obrede po pješačkim prelazima, pustim ulicama ili klečeći po livadama. Ah, neki su se ohrabrili i otvorili vrata Crkava da bi ih zalupili pred nosom neistomišljenicima ili onima koje pozivate i prozivate kako vam se prohtije, za istine i neistine… Lupate vratima pred licem novinara, kao da su vam oni krivi za zablude u kojima živite i, konačno sam mislila da smo prestali, pozivajući se opet na ustaše i partizane.
Ni korona nas nije zaustavila da vrištimo #zadomspremni. Nismo mi spremni za doma, a niti za #ostanidoma!
Bog ove vikače bolje čuje nego onu babu koja u mraku sama prebire po krunici, pa će im podariti dug i zdrav život. Je li tako!? Oni su ravnopravniji od ravnopravnijih, vjeruju više od vjernika!
Govorio ti ili ne govorio, pričaš zaludu!
Više ne znam tko od koga pravi budalu. Je li heroj onaj koji ostaje doma, pa navodno ne ugrožava ni sebe ni druge, ili je heroj onaj koji, unatoč i usprkos svemu, radi što ga volja? Je li pop u Splitu heroj? Jesu li moji susjedi, okupljeni na klupicama u parku, heroji?
Jesu li herojski potez svih županijskih stožera, osobito gradonačelnika glavnoga Grada, koji se trude, po meni bespotrebno, redati pred kamerama i izvještavati o nebitnim stvarima? S maskama, bez maski, s udaljenosti, bez udaljenosti, bez puno mikrofona i s puno mikrofona, s pleksiglasom ili bez, šaljući svojim primjerom izmiješane signale zbunjenom narodu o onome što se smije, a što ne, ljubeći vlastitu sliku na ekranu.
Nisam primijetila da je itko rekao nešto strašno važno ili bitno, a što ne bi stalo u dvije jednostavne, suvisle rečenice i bilo poslano putem priopćenja na sve moguće i nemoguće redakcije.
Slijedom istoga, herojski su potezi i Instagram zvijezda koje se konačno pokazaše bez šminke, omotane jastucima, u nekom od posve besmislenih challengea (izazov nije dovoljno dobra riječ). Divni ste!
Herojski su i svi ovi pozivi na ljubav, na „volite se“, osobito ako dolaze iz usta ministra unutarnjih poslova ili ministra zdravstva.
U mom perverznom mozgu se redaju slike kakvog roleplaya, u lateksu, naravno.
I doista, kažem vam, konačno će fetišisti doći na svoje!
U lisičinama, na podu, vezani uz radijator, s lateksom na rukama, s pendrecima u rukama… A sve uz mantru: “Životinjo, #ostanidoma ili ću te kazniti! Na koljena, robe, na koljena, životinjo… Steriliziraj sve!”
