Svi znamo kako je najteže priznati da imaš nekakav problem. Suočiti se i pokušati doći do nekog zaključka i eventualne promjene u modelu ponašanja doista nije lako, bilo da se tu radi o običnom gubljenju kojih par kilograma, do ozbiljnijih stvari koje bi čak mogle iziskivati i neku vrstu stručne pomoći.
Ono što sam osobno naučila kroz život je činjenica da nema smisla ništa skrivati. Sve te sustigne, prije ili kasnije. Svi problemi ili tajne izađu na vidjelo, pa sam svoj život odavno postavila na obrascu – što na umu, to na drumu. I koliko se god to činilo opasnim u današnjem svijetu, sa mnom čovjek bar zna na čemu je. Nema zakulisnih igrica. A i kroz život sam najčešće nailazila na ljude koji su, oh, koliko blesavo, mislili da nešto dobro skrivaju. Moje šesto čulo, instinkt, želudac ili kako da to već nazovemo, nikad me baš nisu previše prevarili, pa sam često znala nanjušiti tko se s kim spetljao, ali i tko bi mogao imati ozbiljnih problema. Nije da sam ja to nešto posebno htjela znati ili da sam to proučavala, često sam čak i ignorirala, pokušavajući i sama zamišljati kako su situacije bolje nego li jesu, kako sve te ljude trebam gledati pozitivnije, ali postoje određeni obrasci ponašanja koji iole pametnom čovjeku mogu reći pravo stanje stvari.
Jedino što me u cijeloj situaciji muči, tko i kad će sebi priznati da nije sve onako kako mašta, želi ili se pretvara da je. Priznanje, prvo samom sebi, a onda i svijetu, da nešto nije dobro je put ka istinskoj sreći i ozdravljenju. To je put ka onome miru koji je, barem meni, najveći luksuz koji si netko može priuštiti.
Anthony de Mello i njegovo Buđenje svijesti, koje uzgred rečeno možete kupiti na stranicama Stilus-knjiga.hr, davno me je naučio da se ništa na ovome svijetu ne mora i da su očekivanja, što od sebe što od drugih, najveće zlo kojem se možete podvrći i iz njega crpiti milijune negativnih emocija i nezadovoljstava koja će vas izgristi iznutra. Ispunjavati tuđa očekivanja je ogroman teret. Drugo što sam naučila je doista moćno. Moć da promijeniš svoju reakciju na okolne podražaje je doista, u pravom smislu riječi, moć. To je jedino što možeš kontrolirati u svijetu. Možeš kontrolirati sebe, svoje reakcije, i mijenjati tok stvari čak u onome smjeru u kojemu želiš. Od vike, ljutnje, razbijanja nemaš ništa. Od napada panike nemaš ništa. Od suza nemaš ništa. Poslije se možeš samo osjećati poraženo, prljavo, iscrpljeno, umorno i, ako se vratim na ona očekivanja, razočarano. I tako u krug. Ali, ako promijeniš način na koji ćeš reagirati – tu je snaga! Tu je doista moć da iz svake bitke izađeš kao pobjednik.
Ali, postoji još jedna točka. Ništa neće doći preko noći. Neće ti se otvoriti novi vidici, neće ti se otvoriti čakre, nećeš ponirati u dubinu sebe i pronaći se i, gle čuda, nećeš zbog jedne knjige, dokumentarca i tko zna čega, otkriti nove svemire. To su stvari koje će se događati dan po dan, korak po korak, pa možda i do kraja života. Znam i sama, teško je prihvatiti da je nešto točno onako kako je. Nekad je čak poražavajuće.
