Postoje paralelni svemiri, svemiri kojih neki od nas nisu svjesni, ali su tu… Oni paralelni svemiri za koje znanstvenici tvrde da nose vlastitu verziju stvarnosti. Odjednom niknu heroji, borci za pravdu, donositelji investicija, branitelji prirode i kojekakvih prava. Dižu se plaće, privija se na grudi, busa se u prsa… Paralelni svemiri su obično puni samohvale i počinju rečenicu s: “Mi…”
Ne znam. Moguće da se samo meni čini da se ne mičemo s mrtve točke.
No, nisu samo političari ušuškani u paralelnim svemirima, a niti iznajmljivači.
Gledam nebrojeno mnogo lica koja vide apsolutno neku drugu, vlastitu, alternativnu verziju okruženja i događaja oko nas. Nekad mi se čini da su posve lišeni dodira stvarnosti, zapetljani u neke svoje kvazi probleme, pokušaje i osude. Misle da zavrjeđuju više i da im je netko nešto dužan.
A nije. Ne znaju računati, preračunati niti shvatiti. Čak djeluju i razmaženo i svojeglavo, iako te ne bi nikada priznali. Nerijetko i zločesto.
Moguće da sam i ja u paralelki, budući da vidim sve nekako negativno i sarkastično.
Bajke
Ne znam kako smo došli do toga da počinjemo vjerovati u njihove bajke. Prodaju nam neke bajke, a ne razumijem kako ih samo vješto popušimo. Izgovaramo riječi, slušamo riječi i naprosto gledamo u panici – je l’ to TO? Je li ta moć samouvjeravanja i nekakvog kvazioptimizma toliko zavladala umovima? Ili ih jednostavno nije briga! A mi klimamo glavom, pristojno. Tako je i to je TO.
S obzirom na to da sam nekako odabrala biti sama, kad pogledam sve te ljude u paralelnim svemirima, prvo što me zagolica je pitanje što je u glavama nekih žena, ali i pokojeg muškarca. Vlada li tamo neka omaglica, pomrčina, vječni retrogradni Merkur ili se bacaju šljokice na tone? Paralelni svemir i ružičaste naočale?
Žene su okružene zahtjevnom, pomalo nerazumnom djecom, muževima – koje više niti ne poznaju, ljubavnicima s kojima bježe u paralelni svemir… Sve su one najčešće same u svome bivstvovanju. One su te koje će morati raspetljati sve životne čvorove. Ispravite me ako griješim.
Parelelka?
Naravno, kada se dogodi neki istinski, posve normalan i životan problem, koji se dogodio mnogima ranije, čovjek uvijek shvati koliko je sam. Sam si se rodio i sam sa sobom moraš biti u miru. I nikome nisi nešto pretjerano bitan i važan. Sve svoje probleme moraš riješiti sam.
Ništa se neće riješiti nekim čarobnim štapićem i za sve ćeš se morati nekako izboriti – sam. To je pravilo, a ne iznimka. Odjednom tvoja okolina nađe milijun prepreka zašto se nešto ne može ili neće napraviti ili odraditi. Tako shvatiš da si, recimo to onako poslovnim rječnikom, promašio investiciju. Da si potrošio vrijeme i trudio se oko nekoga tko ne zavrjeđuje niti sekundu tvoje pažnje. Jer, vidi, nije ti baš tako bezuvjetno spreman pomoći.
Ovdje mislim više na muževe, žene, ali i prijatelje. Njih si odabrao. Obitelj ti je i tako nametnuta. Brat, otac, sestra, majka… Kvalifikacija je posve nevažna.
Sranja se događaju
No, ono što je još žalosnije od propale investicije, čovjek nije spreman prihvatiti činjenicu da se događaju sranja, jer živiš ta sranja. Živiš u nekom sranju, ili bih se vratila na onaj paralelni svemir, iz kojeg nikako ne možeš izaći jer si uljuljan u alternativnu verziju sebe. I obično je ta verzija nekako, barem u tvojim očima, poboljšana – pa ne vidiš dalje od nosa. Slično kao selfie s bezbroj filtera pa kad te netko „live“ vidi padne u nesvijest – jer je to totalno daleko od istine. Apsolutno photoshopirano!
Primjerice, žene koje žive s frajerima s kojima uopće nisu zadovoljne, koje nisu zadovoljne pažnjom kojima ih obasipaju, koji ih ne zadovoljavaju na različite načine, posebno su mi omiljene. Uvijek je tu nekakva lažna, paralelno svemirska pojava, koja iza sebe krije, valjda, strah od samoće.
Zašto ostati u lošoj vezi? Je li strah od samoće zamaskirani strah od suočavanja s tugom, ljutnjom, strahom od napuštanja, strahom od suočavanja s problemima? Lažeš li sam sebi da je u dvoje lakše?
Ne znam. I dalje mislim da je bolje biti sam nego u lošem društvu. Možda je to moj paralelni svemir, ali barem je to svemir u kojem sam mirna sa sobom. U kojem se ne zavaravam bajkama i lažnim optimizmom. U kojem je stvarnost ponekad gruba, ali barem je stvarna.
