Ja sam čovjek navika i pišem. Možda netko tamo uživa u ovome što pišem, u onome na što želim upozoriti. Moguće da netko uživa u tome da sam pobornik jednostavnog, neopterećenog života u kojem nema nekih suludih očekivanja ni na jednoj strani jednadžbe.
Očekivanja su zlo. Možda to znate i sami. Čine nas lošim, zlim, zajedljivim i zavidnim ljudima koji se guše u vlastitoj frustraciji.
No, vjerojatno lažem samu sebe.
Ljudi, očito, vole komplicirane živote. Kompliciranu vezu, kompliciran posao, kompliciranu djecu ili komplicirane odnose s roditeljima. I ljudi se, najčešće, ne znaju zauzeti za sebe. Često kalkuliraju, ali stvarno kalkuliraju u odnosima, bili oni ljubavni, roditeljski ili prijateljski.
Nema pitanja
Dok se moja majka petljala u sve, recimo to tako, i znala postavljati stotine pitanja i uputiti milijune prijekih pogleda, a moram dodati i da je nerijetko bila razočarana mojim izborima, krenimo od modnih do poslovnih ili mojih muškaraca, moj otac i ja smo se odavno pomirili da pitanja nema. Ja sam ga pustila da živi kako želi i tražila isto zauzvrat.
Tu stoljećima nema nikakvih nedoumica, nikakvih pitanja. Ni o mojim muškarcima, ni o udaji, ni o djeci, a još manje o poslu. Nikad mu nisam objasnila čime se ja sve točno bavim u svome životu. Nikad ga nisam pitala ni za savjet ni za mišljenje i, danas, kad gledam koliko se roditelji mojih prijateljica znaju petljati u ama baš sve, mislim da sam zapravo blagoslovljena tim ludim čovjekom!
Što bi bilo kad bi bilo?
Moguće da bi situacija bila drugačija da je moja majka živa, ali nije. Vjerujem da bi me izluđivala. I baš su me na to podsjetile priče mojih prijateljica. Što bi bilo kad bi bilo? Što bi bilo kad bi se one othrvale neprestanim prigovaranjima, zahtjevima, očekivanjima vlastitih majki? Jer ja to tako vidim. Kao bezbroj nekih traženja dok im pokušavaš vratiti to što su te, ne samo rodile, nego i putem dale i još uvijek daju. I ne mislim da je ijedna ljubav, ijedna veza bezuvjetna. Mislim da je to jedna velika laž kojoj nas uče od malih nogu. U samoj svojoj biti – mi smo sebični.
Prečesto sam vidjela da roditelji traže od djece da se brinu za njih, kako to vole reći – pod stare dane, i ne mislim da se ne biste trebali brinuti za njih, samo gledam te silne ucjene kojima se neki znaju izložiti. Ta trpljenja… Jednako kao što i djeca traže pomoć od roditelja za svoju djecu kad konačno postanu roditelji.
I tu se vraćamo na očekivanja. Na činjenicu da mislimo da znamo kako neke stvari trebaju izgledati i da mislimo kako znamo što je ispravno, a što nije. Ima cijela lista očekivanja koju smo negdje zametnuli i koja, malo pomalo, izbijaju na površinu svakog od onih odnosa. Onih odnosa u kojima smo se često kleli u bezuvjetnu, čistu, nesebičnu ljubav…
Zamislite tu riječ – bezuvjetno…
I kada, na koncu, shvatimo da je sve to pusta tlapnja, obično bude prekasno. Odnosi su nepovratno narušeni, jer se u sve zna upetljati i tvrdoglavost i ponos, ali i kratak fitilj.
Manite se očekivanja.
Ne budite ogorčeni. Jer život je ipak lijep. Život je kratak i treba biti lijep, jednostavan, vedar…
I ne očekujte previše ni od izbora. I tu bi se mogli (opet) razočarati.
