Fascinantno mi je to kako je u našem društvu postalo nemoguće dati konstruktivnu kritiku. Kome god da što kažete, odmah ide protupaljba – koliko god vi to rekli u nekoj dobroj namjeri.
U današnjem društvu ne postoji ni nešto što se zove samokritika. Također, apsolutno ne postoji nešto što se zove logika, zdrav razum…
Svi psiholozi, HR stručnjaci će vam reći i da je davanje ‘lošeg’ feedbacka, odnosno primiti kritiku, vrlo korisno i pomaže nam da uvidimo svoje greške, radimo na sebi i napredujemo kao osobe u bilo kojem segmentu.
Postoji cijeli niz osoba koje se smatraju urbanima, fora osobama, cool osobama ili kako ih već možemo nazvati, koje ne dopuštaju reći da su pogriješili… Sva ta suluda objašnjenja i pokušaji opravdavanja kad se već duboko zasralo su strašni… Smatraju ostatak svijeta nekompetentnim shvatiti. Tamo onda, mi – ostatak svijeta, nismo kreativni, nismo educirani, ne poznajemo materiju, nismo stručnjaci, nismo dovoljno prosvijetljeni, ne radimo dovoljno na sebi…
Primiti kritiku? Koja glupost!
Kultura odstranjivanja ili kultura otkazivanja (eng. cancel culture) koja inzistira da jednostavno nestanete s lica zemlje kad god se nekome ne sviđate, mi je nenormalna i luda. Društvene mreže su svakome dale glas, i kad treba i kad ne treba. A obično smo najglasniji kada su gluposti u pitanju, a često jednako tako slijepi da ne vidimo dalje od nosa. Pravo na mišljenje, i ispravno i totalno pogrešno, se tako lako gubi, ali i dobiva! Dok god to nekome odgovara!
Od političara, koji se očito ne znaju pogledati u ogledalo, do različitih javnih osoba, pjevača, pjevačica, influencera do posve anonimnih ljudi, kritika naprosto ne dopire! Čim nešto kažete, odmah ste bully, odmah ste cyberbully, zlostavljač, nasilnik, zavidite, mrzite…
Imate milijun stvarno zgodnih žena koje nemaju stila i ne znaju se obući. Ne radi se o tome treba li netko tko ima 50 godina nositi kratke hlačice ili ne, nego se jednostavno radi o činjenici da moguće nemaju stila, ili ono nešto, pa na njoj te kratke hlačice izgledaju apsolutno vulgarno i nepotrebno. Turbo moderne čarape u boji netko zna nositi, a netko jednostavno ne zna. I točka!
Svo to gledanje u dekoltee koji su više nego degutantni i uz pitanje kakva se poruka želi poslati? Je li to poziv mužjacima na parenje ili ženama da zavide? Ili ste moguće uložili puno truda ili novca, pa neka se raskoš vidi?
I kakve to veze ima sa samopouzdanjem, prihvaćanjem sebe i ljubavlju prema sebi? Još, molim vas, kakve to veze ima s ljepotom?
Moj mozak to ne može shvatiti
S druge strane, odlasci estetskim kirurzima po meni ne bi trebali proći bez neke dublje psihološke provjere. Pojedine osobe su se promijenile do neprepoznatljivosti i očito su postale lagano ovisne određenim zahvatima.
Svaki put kada ih i vidim shvatim da idemo prema Transgender show events in Las Vegas. Stvarno, mislim da takva lica možemo jedino sresti u Las Vegasu na nekoj od pozornica. Nije mi jasno kako ti plastični kirurzi uopće imaju srca uzeti novce ljudima koji su pomalo, usudila bih se reći, nestabilni. A očito rade i po nekom kalupu, budući da svi počinju sličiti kao jaje jajetu.
Ne razumijem obrve, ne razumijem jagodice, ne razumijem usne, ne razumijem te male nosiće, ne razumijem te sise i blještavilo bijelih konjskih zuba. Čini mi se da to sve postaje poput alkohola, droge i kocke i da se prosto ne možete stati.
I svako malo popravljanje. I nije mi jasno zašto bi se netko trebao sramiti stariti? Sve te Photoshopirane fotografije… Te naslovnice… Strašno!
Zašto se sramiti svojih bora, strija, celulita i bilo čega drugog? Kome se trebaš sviđati, ako ne sebi?
Drugi vas uopće ne bi trebali zanimati. Ni dečko, ni muž, ni prijatelji… Nitko!
Međutim, najveći problem je to što se očito ne sviđate sebi.
