Još malo, i bit će točno dvije godine kako sam izdala svoju prvu, ali i jedinu knjigu. Kako mi se čini, i kako je krenulo, druga knjiga, o kojoj samo maštam, neće nikada ugledati svjetlo dana. Zato se nikad ni neću okititi nazivom spisateljice. Jedna lasta ne čini proljeće, pa tako ni jedna knjiga neće od mene napraviti spisatelja, pisca, a imam i poštovanja prema drugim ljudima koji su sate, dane, a nekad i godine, utrošili na pisanje.
Nije samo problem u vremenu, u borbi za preživljavanjem, što neki reci nikada neće ugledati svjetlo dana, a moja mašta će se skriti duboko u moj nutrini. Ima tu i malo one dobro poznate “zone komfora” iz koje čovjek ne želi izaći, pa se tako i ja, ne želim sresti s kritikom i zlim jezicima koji i ovako moje napise nazivaju nekim novim propovijedanjem. A ja, iskreno, ne želim propovijedati. Možda samo želim zagolicati maštu, a nekad vas i natjerati da razmislite, da pogledate stvari iz nekog drugog kuta. Iz kuta vaše majke, djeteta ili partnera… Kako bi stari, mudri ljudi rekli, svaka priča ima dvije strane…
Prema definiciji, zona komfora je psihološko stanje u kojoj su osobi stvari/događaji iz okoline bliski i poznati, i nekako se čini da su i pod njenom kontrolom, što omogućava nisku razinu stresa i anksioznosti. A pod stresom smo stalno. Neki zbrajaju svaku kunu, neki se boje suočiti s partnerom, neki, dovraga, trpe štošta na poslu, u obitelji… A sve zato što se boje nečeg novog, nepoznatog, što nužno ne mora biti niti dobro, niti loše… Samo nešto malo drugačije! Zar je drugačije toliko strašno?
No, je li samo strah u pitanju?
Ja ću vam odgovorno reći da nije samo do straha. Ima tu puno lijenosti! Zona komfora nam stvara ugodu. I ne znam od kud nam pravo da mislimo kako se stalno moramo osjećati ugodno!? Bez obzira koliko bili lijeni, neskloni riziku, bez obzira koliko obožavali svoju rutinu i poznate obrasce, svi mi, u većoj ili manjoj mjeri, želimo izazove.
Osobno su mi najgori oni koji, na prvu, svemu kažu NE. A njih sam mahom susretala kroz život. Ne novom poslu, ne novoj ljubavi, ne novom pokušaju bilo čega… Odmah NE! A život prolazi pored njih bez da su išta pokušali. Zaboravljamo kako imamo rok trajanja na ovoj planeti.
Vjerujete mi, znam ja dobro kako je ljepše otvoriti čokoladu, natočiti si čašu nekog dobrog vina i uzeti knjigu u ruke i odlutati tko zna kamo, nego, recimo, odraditi zoom trening. A ja sam postala prava medvjedica, pa moj zoom trening izgleda kao “vašar” uz pjesmu – Pleši, medo, pleši! I medo poskakuje s noge na nogu, prestravljen da susjeda ne pomisli kako je opet neki potres zatresao Zagreb!
I mislite da mi je ugodno? Mislite li vi da mi je lako priznati samoj sebi, ali i trenerici, da sam zapustila svoje tijelo, da moji pokreti više nisu “glatki” i da me zglobovi bole jer treba nositi “višak” kilograma? Naravno da nije ugodno. Naravno da nije ni jednostavno niti lako. Naravno da treba pronaći volje i snage za neku promjenu. I, naravno, možda mi ni ovo neće krenuti “iz prve”…
Ali, probala sam! Pa, što ako i nisam (opet) uspjela? Barem širim vidike i isprobavam nove stvari…
Nego, recite vi meni, hoćete li izaći iz zone komfora, iz zone ugode i uzeti stvari u svoje ruke?
Frkćete nosom, odmahujete rukom? Znam ja takve!
