Dvadeset godina stvaranja, mijenjanja i oblikovanja prostora – i sebe. Iza Mirjane Mikulec stoji impresivna karijera tijekom koje je izgradila prepoznatljiv stil, uspješan biznis i snažnu prisutnost u javnosti. No, kako sama priznaje, tek nedavno je otkrila onu dublju, osobniju dimenziju uspjeha – onu u kojoj se estetika susreće s autentičnošću, a profesionalni izazovi postaju prilika za osobni rast.
Povodom dvije velike obljetnice – 20 godina rada i izlaska nove, najintimnije knjige dosad – razgovarali smo s Mirjanom o prekretnicama, dizajnu, inspiraciji i lekcijama koje bi danas poručila sebi s početka puta.
Ove godine obilježavate velikih 20 godina karijere – kada pogledate unatrag, koja je bila prekretnica koja je najviše oblikovala Mirjanu Mikulec kakvu danas poznajemo?
Iako iza mene stoji 20 godina rada, vjerujem da se prava prekretnica dogodila tek u posljednjih godinu-dvije. To je bio trenutak kada sam došla do dubljih spoznaja o sebi, kada sam ponovno preuzela sve konce u svoje ruke i krenula ,ne iz početka u poslovnom smislu, nego iznutra, s novom jasnoćom i snagom. Naučila sam slušati tišinu između obaveza, osjetiti gdje sam točno ja u svemu što radim, i dopustiti si da stvari radim ne samo uspješno, nego i s još više smisla. Taj osobni rast dao je novu dimenziju svemu što stvaram, i vjerujem da je upravo on najviše oblikovao Mirjanu kakva sam danas, sigurniju, smireniju i još odlučniju.
Početkom lipnja predstavljate vašu novu knjigu povodom obljetnice. Što ste željeli ovom knjigom poručiti – sebi, svojim suradnicima, klijentima, publici?
Ova knjiga je osobna, možda i najintimnija stvar koju sam do sada podijelila sa svijetom. Željela sam da bude mnogo više od pregleda karijere, htjela sam da kroz nju progovori i ono što je bilo skriveno između projekata, iza kamera i titula. Prvi put sam javno progovorila o trenucima nesigurnosti, pogreškama, padovima, ali i o svemu onome što me podiglo.
Knjiga je moj iskren zagrljaj svima koji sanjaju, stvaraju i traže vlastiti put. Uz priče, emocije i anegdote tu su i interijeri jer prostor u kojem živimo uvijek odražava našu unutarnju priču. Uz estetiku, željela sam podijeliti i autentičnost, podsjetiti sebe i druge da je moguće graditi, stvarati i rasti unatoč svemu. A ponekad, baš zbog svega.
Kroz dva desetljeća, dizajn interijera se itekako mijenjao. Koji su trendovi obilježili vaš rad i koji vam je bio najdraži?
Dizajn interijera, baš poput nas, neprestano se mijenja i razvija. U dvadeset godina pratila sam i živjela sve, od minimalizma i skandinavske jednostavnosti, preko toplih industrijskih prostora, pa do povratka klasici i luksuznim detaljima.
Ali ako moram izdvojiti ono što mi je ostalo najbliže srcu, onda su to svakako štukature i tapete. Imaju u sebi neku tišinu elegancije i profinjenosti koja nikada ne izlazi iz mode. Volim kada prostor govori, kad priča o osobnosti, vrijednostima i svakodnevici onih koji u njemu žive. I upravo zato, umjesto da slijedim trendove, uvijek tražim onu točku u kojoj se estetika i emocija dodiruju.
Koliko vam je bilo izazovno balansirati kreativnost, poduzetništvo i osobni život – i što biste danas poručili mlađoj sebi s početka karijere?
To su tri snage koje stalno povlače u različitim smjerovima; kreativnost traži slobodu, poduzetništvo traži strukturu, a obitelj traži prisutnost. Balans nikada nije bio savršen, ali naučila sam da ne mora ni biti. Bitno je znati što je u kojem trenutku najvažnije, i ne bojati se mijenjati prioritete.
Mlađoj sebi bih poručila: budi nježna prema sebi. Ne moraš imati sve odgovore odmah. Pogreške su tu da te ojačaju, prepreke su tu da te usmjere. I da, svaki put kad misliš da je gotovo, tek si zapravo na pragu nečeg novog. I najvažnije, vjeruj procesu, sve će biti u redu. Sve će doći na svoje mjesto, i možda ne onako kako si planirala, ali to ne znači da neće biti još ljepše.
Mlađoj sebi bih poručila: budi nježna prema sebi. Ne moraš imati sve odgovore odmah.
Mirjana Mikulec
Poznati ste po prepoznatljivom stilu, ali i sposobnosti da se prilagodite svakom prostoru i klijentu. Što vas danas najviše inspirira u radu?
Dizajn nikada nije bio samo posao za mene – to je način razmišljanja, opažanja, života. A inspiracija, iako zvuči kao riječ rezervirana za umjetnike, zapravo je jako praktična stvar – ako je znaš prepoznati. Ona ne dolazi uvijek glasno i dramatično. Ponekad je skrivena u detalju – u teksturi tkanine, nekoj staroj fotografiji, u boji neba prije oluje, u nečijem osmijehu ili neobičnom predmetu na buvljaku.
Najviše me ipak inspiriraju ljudi. Svaki klijent nosi sa sobom jedinstvenu energiju, ritam života, priču. Moj je zadatak prepoznati to, slušati više između redaka i pretvoriti njihovu svakodnevicu u prostor koji ih zaista predstavlja. Volim tu dinamiku – kada se estetika i funkcionalnost stapaju s osobnošću onih za koje dizajniram. Tada projekt prestaje biti samo lijep interijer – postaje dom, utočište, produžetak njihove individualnosti.
Putovanja su mi također nepresušan izvor nadahnuća – ne samo zbog novih stilova i kultura, već zbog atmosfere, osjećaja koji ostane dugo nakon povratka. U Parizu osjetim profinjenost, u New Yorku energiju, u Rimu emociju povijesti… Sve te dojmove nosim sa sobom i često ih nesvjesno utkajem u projekte. Ponekad čak i ne primijetim odmah – ali kad vidim gotov prostor, jasno mi je odakle je došla neka ideja.
I ono što možda najviše cijenim – inspiraciju često pronalazim i u svakodnevici. U razgovoru s kolegama, u jednostavnom obiteljskom trenutku, pa čak i u izazovima. Naučila sam da nije uvijek pitanje gdje tražimo inspiraciju, već koliko smo otvoreni da je uopće prepoznamo.
Danas, nakon svih godina rada, mogu reći da me ne inspirira samo ljepota prostora – već ljepota stvaranja. Proces, suradnja, ideja koja se rodi iz ničega i pretvori u nešto stvarno, opipljivo i posebno. Upravo tu – između ideje i realizacije – događa se ono što me uvijek iznova motivira da idem dalje.
Koje vam je projekte ili trenutke i dalje najdraže prepričavati – bilo zbog izazova, emocija ili posebnog značenja?
Najdraže su mi one priče koje su u početku djelovale nemoguće. Trenuci kada je sve bilo na rubu, vremenski, logistički, emocionalno, a onda se dogodila čarolija. Ili trenuci kada je klijent prvi put ušao u gotov prostor i suze su bile jače od riječi. To su priče koje ostaju. Ne zbog interijera, nego zbog ljudi. I zbog toga što sam u tim trenucima i ja rasla, kao dizajnerica, ali i kao osoba. Jer iza svakog projekta stoji emocija, borba i odluka da se ide dalje.
I zato ću takve priče pričati i na Masterclassu koje će se održati 13.lipnja u mojoj Školi za dizajn. U svom izlaganju osim osobne priče, podijelit ću i konkretne uvide u to kako se gradi karijera u kreativnoj industriji – iz perspektive nekoga tko je prošao sve faze puta
Fotografije Ivan Čerpić
