“Velika si ti curica. Što ne možeš sama biti u bolnici? Što bih ja trebao raditi dok si ti tamo, čekati te?”
Ako me ikad smrt poštedjela, život je odlučio dati mu nož u ruke da me dokrajči. Ta bol koju sam u tom trenutku osjetila zagorčala je moju slinu. Ako tad nisam osjetila krv u ustima, neću nikada. Bila sam sigurna da sam mogla osjetiti gdje je zabio oštricu. Mahnito sam se primila za prsa pokušavajući udahnuti. Nije to rekao.
Bilo je to nakon pet godina veze i malo nakon otkrića da imam dvije lezije na mozgu za koje nitko nije shvatio odakle su, a koje su odlučile da ću imati epilepsiju. Rušiti me na pod, grčiti mi mišiće, tjerati pjenu na moja usta i buditi me u masnicama ne prepoznajući majku ili ne znajući više gdje živim.
Nitko mi nije rekao da ću s novom dijagnozom izgubiti sve što sam smatrala svojim životom. Pogotovo njega. Ali, jesam. U tom trenu s tom rečenicom svaka mi je pora kože, iz koje sam htjela iskočit, bučno vikala da se ovo ne događa. Prvo sam se morala oporaviti od šoka, a zatim procesuirati što je rekao. Ako jedna od najbližih osoba misli da me treba poslati na egzorcizam, što tek drugi misle o epilepsiji?
Mjeseci su prolazili u bolnoj tišini, bolnoj jer su se napadaji redali jedni za drugim, a tišini jer su se ljudi pomalo, jedan po jedan, gotovo kapajući, gubili iz mog života. Razlozi su bili neuvjerljivo razni, gotovo kao i pretrage koje nisu bile od značajne koristi. Svaka je pokazivala djelić cijele anamneze, a ja sam gubila “svoje” ljude. Nestajali su tako brzo i ostavljajući me u nevjerici je li moguće da me više ne vole samo jer nisam više sposobna izlaziti, piti do iznemoglosti i bauljati ulicama grada u sitnim noćnim satima tražeći već otvorene pekare? Jesmo li zaista bili tako plitki?
Dok sam tražila način da se bez mnogo njih nosim s novonastalom situacijom, nisam mogla primijetiti da život nikad ne uzme bez da nešto da zauzvrat. Moja selidba od svih i svega pokazala se naprasito dobrom odlukom. Kad god bih plakala što me boli, upoznala bih nekoga tko bi me zagrlio. Kad bih bila u strahu što se više ne sjećam dijelova svoje prošlosti, dobila bih novu osobu u sadašnjosti. Kad bih pak bila u nemogućnosti da izađem iz kuće, netko bi došao meni.
Svakog dana od tog kobnog datuma shvaćala sam kako, iako gubim, dobivam. Prema tome što više nisam imala, ono što mi je pruženo toliko puta je vrjednije.
Gradila sam svoju novu mrežu.
Sastoji se od tu i tamo nekih ljudi koji, ako i ne znaju, uče. Koji me ne puštaju samu ma makar se ja i otimala da mi ne treba ničija pomoć. Koji su me naučili da nismo svi isti i to je sasvim u redu. Koji žele provoditi vrijeme sa mnom pa makar mi suze tekle dok sam paralizirana na desnoj strani. Te ljude sam dobila.
Ti ljudi su, među ostalima, oni koji sada, pa makar bili prisilno daleko, ne propuštaju priliku da me pitaju rečenicu od koje kolutam očima, ali je znak najveće brige: “Kako glava?” I mrzim što mi nakon nje osmijeh pobjegne.
Ljudi koji su prisiljeni biti doma sad žive moj život nakon dijagnoze. S voljenima, s obitelji, na miru od buke svijeta, velikih gradova i zasljepljujućih laži.
A ja? Ja s povećanom dozom terapije čekam svoju neurologicu, svoj odjel na Rebru i ljepljivi gel od EEG-a koji mi redovno uništi frizuru.
Tresem se. Teško održavam svijest. Mučno mi je od boli kao da sam mamurna bez kapi alkohola. I glupavo sam sretna. Jer znam da unutra imam ljude koji neće pobjeći od mene jer više nisam “savršena” iako to nikad nisam ni bila. I ne dam strahu da me preuzme. Nikad. Jer sve dok nam život pruži novi dan u kojem se probudimo, bilo bi nezahvalno trovati ga sivilom i širiti ga okolo. Nikad nije bilo potrebnije da ne damo crnim mislima da nam zatruju glavu, ali i nikad nije bilo potrebnije da smo tu jedni za druge. Meni su tu nadu dali drugi da ju mogu davati drugima. A ako mogu ja, nema te osobe koja ne može.
Autorica Hedviga Tandara
