U zadnje vrijeme vodi se puno rasprava o dječjim pravima zbog kojih se uloga roditelja prilično zakomplicirana. Mnogi roditelji, ali i stručnjaci poput učitelja koji rade s djecom, suočavaju se s raznim situacijama koje su nekada bile nepojmljive.
Naime, odrasli su se počeli bojati postavljati granice djeci jer na svaku granicu i potencijalno nezadovoljstvo djeteta, ono ima opciju reagirati prijavom te iste odrasle osobe. Iako je svakom laiku jasno da se ne radi o zlostavljanju ako odrasla osoba zahtijeva od djeteta određene stvari (npr. da pokupi smeće s poda koje je samo bacilo, napiše zadaću i sl.), samu prijavu svaka institucija mora shvatiti ozbiljno jer među njima ima i onih koje su (nažalost) istinite i opravdane.
Upravo to je izazvalo strah kod brojnih roditelja koji zbog svega toga ponekada idu linijom manjeg otpora jer ne žele dobiti epitet obiteljskog zlostavljača i riskirati potencijalne mjere koje slijede.
Kad se roditelji boje postaviti granice
Odnos roditelja i djeteta u adolescentnoj je dobi zamršeniji i izazovniji nego ikada prije (a i poslije). Činjenica jest da djeca imaju brojna prava (kojih su sukladno s dobi sve svjesniji), no ono što se rijetko spominje su njihove odgovornosti. Niti jedan telefon za pomoć djeci koja trpe nasilje u obitelji nije nastao kako bi djeca zloupotrebljavala njihovu svrhu i prijavljivala roditelje kada im primjerice zabrane izlaske do ranih jutarnjih sati. Cilj je bio pomoći djeci koja su doista zlostavljana i koja se u svojoj nemoći i patnji ne mogu obratiti nikome drugome. Da li neka djeca stvarno ucjenjuju roditelje prijeteći im raznim lažnim prijavama, nažalost i to je moguće. Tako svojim postupcima minoriziraju patnju onih koji doista pate, a pri tome vlastite roditelje svrstavaju u ladicu zlostavljača, narušavaju njihov odnos ali i vlastito zadovoljstvo.
Odgovornosti rastu zajedno s djetetom
Dok je dijete u vrtiću ono nema primjerice odgovornost napisati zadaću ili ponijeti opremu za tjelesnu odgoj. No u školi je ima i ako isto ne napravi tada je posljedica minus u dnevniku. Nekada i sami roditelji rade sebi medvjeđu uslugu jer sprečavaju učitelje da dijete snosi posljedice vlastitih postupaka. Ukoliko roditelj intervenira i žali se učitelju na taj minus, jedino što dijete uči iz svog postupka je da se neće dogoditi ništa. Što kasnije postaje veliki problem.
Granice se uče od najranije dobi
Postavljanje granica ne kreće u višoj dobi djeteta – onda je izraženije zato što u toj dobi ima i najviše probijanja tih granica. Kada je dijete manje probijanje granica se ne čini toliko relevantnim, a i često opravdamo dijete misleći da će naučiti kada naraste. No dijete neće naučiti samo od sebe ako ga mi ne usmjeravamo i upućujemo.
Što dijete nauči kada pravilo ima posljedicu?
Djeca se uče već od najranije dobi kroz interakciju s roditeljima. Nedavno sam gledala jednu majku i njezinu četverogodišnju kćerkicu kako sjede za stolom i piju sok. Kada je mama popila sok, djevojčica je uzela praznu staklenu čašu i lupila njome o stakleni stol. Mama joj je nježnim i smirenim ali direktivnim tonom rekla da čašu mora spuštati polagano na stol da se čaša ne razbije. Malena je klimnula, ali je potom opet uzela čašu i lupila njome o stol. Majka je ponovila zahtjev, no unatoč tome ona je i treći put lupila čašom o stol. Nakon toga, majka joj je jednostavno oduzela čašu.
Primjer je banalan, no pokazuje kako i malo dijete na svoj način probija pravila i granice koje postavljaju roditelji, ali isto tako pokazuje i kako roditelj utječe na to hoće li njegovo dijete nešto naučiti iz toga ili ne. U ovom primjeru djevojčica je naučila da njezino ponašanje dovodi do posljedica: ako lupam čašom o stakleni stol, čaša će mi biti oduzeta. Kada tako od najranije dobi dajemo priliku djetetu da iz svojih postupaka uči, činjenica jest da će to dijete i jednog dana kao mlada osoba biti svjesna da svako ponašanje nosi određene posljedice i da je za iste samo odgovorno.
Djevojčica iz priče to ne bi naučila da joj je mama pustila da i dalje lupa čašom o stol (uz izgovor da je malena pa ne razumije), niti bi to naučila da joj mama nije dala jasnu uputu što mora činiti (spustiti čašu polagano na stol) i što će se dogoditi ako to ne učini (čaša će se razbiti). Mama iz priče je djevojčicu zaštitila (da se čaša razbila, djevojčica bi se ozlijedila), postavila joj je jasne zahtjeve, bez vikanja i prijetnji, a potom joj je i pokazala koja je posljedica njezinog ponašanja (oduzimanje čaše). Djeca od najranije dobi trebaju usvojiti da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica. Kada učimo dijete da počne preuzimati odgovornost za svoje ponašanje, stvaramo dobre temelje da jednog dana bude svjesno da osim prava ima i odgovornosti kao i da sama prijava roditelja/učitelja ima posljedice.
Za svaki svoj postupak dijete mora znati gdje su granice roditelja i koja su to pravila ponašanja koja roditelji zahtjeva ju od njega. Nažalost (ili sreću), to učenje kreće u djetinjstvu – što znači da puno puno godina prije moramo „pripremiti teren“ kako bi ovaj period djetetova života prošao relativno mirno.
AUTORICA teksta: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog, psihoterapeut, NLP trener