Digitalno okruženje danas oblikuje odrastanje snažnije nego ikad prije. Djeca i mladi žive u paralelnim svjetovima – onom stvarnom i onom virtualnom – a granica između ta dva prostora postaje sve tanja. Dok roditelji pokušavaju održati korak s tehnologijom, stručnjaci upozoravaju na porast rizičnih ponašanja, ovisnosti o društvenim mrežama i stvaranje iskrivljene slike o sebi kroz online identitet.
Jedna od vodećih znanstvenica koja se sustavno i dubinski bavi ovim fenomenima je doc. dr. sc. Sabina Mandić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autorica brojnih radova i preventivnih programa posvećenih digitalnoj pismenosti, zdravoj slici o sebi i prevenciji bihevioralnih ovisnosti. S njom razgovaramo o tome što se doista događa u virtualnim životima mladih te gdje se, između prividne slobode i stvarnih rizika, povlače granice.
Što vas danas najviše zabrinjava kada govorimo o ponašanju djece i mladih u virtualnom prostoru? Mijenjaju li se rizična ponašanja i kako izgledaju u 2025. godini?
Činjenica da djeca već s 10 ili 11 godina imaju otvorene i aktivne profile na društvenim mrežama, te da su izložena raznim neprovjerenim i nefiltriranim sadržajima. Uz to, primjećujemo značajan porast emocionalnih problema mladih, poput depresivnosti, anksioznosti, osjećaja usamljenosti u vršnjačkim odnosima i slično, ali i visoku učestalost elektroničkog nasilja. To su sve teme oko kojih smo i kao društvo u cjelini u posljednje vrijeme pokazali zabrinutost i pokrenuli dijalog o mogućim koracima kako u najvećoj mogućoj mjeri umanjiti potencijalne rizike digitalnog okruženja.
Trendovi u 2025. godini jasno pokazuju da su mladi vrlo često online, s pristupom gotovo svim digitalnim platformama i sadržajima koji često nisu primjereni njihovoj dobi. Kao najatraktivnije društvene mreže među djecom i mladima pritom se izdvajaju Snapchat, TikTok i Instagram na kojima ni ne bi smjeli imati profile prije, barem zasad dobne granice od 13 godina. Osim uključenosti u rizična ponašanja poput komunikacije s nepoznatima online, dijeljenje privatnih materijala s drugima koji to kasnije mogu zloupotrijebiti, raznih oblika vršnjačkog isključivanja (primjerice isključivanje iz zajedničkih grupa, ignoriranje nekoga u grupi na nekoj društvenoj mreži), djeca su često izložena i sadržajima koji su u potpunosti neprimjereni njihovoj dobi, poput onih o nezdravim načinima mršavljenja, nerealnim prikazima ideala ljepote, stilova života i slično. Navedeno je u djetinjstvu i adolescenciji posebno rizično uzmemo li u obzir razvojne specifičnosti te dobi u kojima su uspoređivanje s drugima (pogotovo s vršnjacima), razvoj slike o sebi, te razvoj samopoštovanja najizraženiji aspekti koji utječu na njihov cjelokupni razvoj identiteta.
Ovisnost o društvenim mrežama i video-igrama često se marginalizira ili objašnjava kao “moderna faza odrastanja”. Koji su prvi znakovi da online aktivnosti prelaze granicu zdravog i postaju problem?
Prije svega moram naglasiti kako je trenutačno jedino ovisnost o video-igrama jedina službena dijagnoza, uvrštena u medicinske priručnike. Ovisnost o društvenim mrežama kao takva ne postoji, no kliničko iskustvo, kao i znanstvene spoznaju neminovno ukazuju na brojne negativne posljedice na cjelokupno zdravlje i funkcioniranje kod onih koji ih koriste na problematičan način.
Ono čemu težimo je balansirano, odnosno uravnoteženo korištenje interneta, tako da nam unaprjeđuje i obogaćuje kvalitetu života, a ne da je narušava. Kao ključni znakovi da nam digitalno okruženje postaje problem ističu se nemogućnost kontrole korištenja društvenih mreža ili video-igara, zanemarivanje svih interesa i hobija i davanje prioriteta samo određenoj online aktivnosti, neuspjeli pokušaji smanjenja ili potpunog prestanka korištenja popraćeni visokom iritabilnošću i frustracijom, te konflikti s drugima u našoj okolini, kao i sa samima sobom uslijed takvog problematičnog korištenja. Ovo su najčešći znakovi koji nam mogu ukazivati na postojanje problema, te na koje bi zaista trebali reagirati.
Koliko društvene mreže utječu na izgradnju slike o sebi kod mladih? Gdje vidite najveći raskorak između online identiteta i onoga što zapravo jesu u stvarnom životu?
Društvene mreže imaju značajan utjecaj na izgradnju slike o sebi kod mladih jer su svakodnevno izloženi idealiziranim prikazima fizičkog izgleda, života i uspjeha. U toj fazi razvoja mladi su posebno osjetljivi na usporedbe, odobravanje vršnjaka kroz lajkove i komentare, što može utjecati na njihovo samopouzdanje, osjećaj vlastite vrijednosti i percepciju fizičkog izgleda. Tu moram naglasiti da društvene mreže mogu imati i pozitivan utjecaj na mlade, ako se koriste umjereno i uz podršku odraslih koji će s njima otvoreno razgovarati o takvim sadržajima, te ih potaknuti na kritički osvrt na njih, no bez nadzora i kritičkog odnosa rizik negativnog utjecaja znatno raste.
Najveći raskorak, a onda i prisutnost problema mentalnog zdravlja kod mladih primjećujemo onda kada se na društvenim mrežama predstavljaju koristeći vlastite fotografije provučene kroz mnogobrojne filtere i korekcije, te kada prikazuju stil i način života koji je u potpunosti suprotan onome kakvog zaista žive.
Australija je zabranila pristup društvenim mrežama za djecu mlađu od 16 godina. Smatrate li da su takve mjere opravdane i mogu li dugoročno zaštititi djecu, ili rješenje ipak leži u nečem drugom?
Australija je napravila zaista odvažan korak odlučivši se za kompletnu zabranu korištenja društvenih mreža svima mlađima od 16 godina, a preostaje nam vidjeti kakve će to efekte imati. Ono što svakako pozdravljam i podržavam je konsenzus društva u cjelini oko toga da se zaista značajno ograniči ili u potpunosti zabrani korištenje društvenih mreža mlađima od 16 godina, jer tek tada ćemo moći napraviti neke značajnije pomake.
Dok je odluka o korištenju ostavljena na roditeljima ili pojedinim školama, puno se teže nositi s pritiscima djece o otvaranju profila na raznim platformama „jer svi to koriste, samo ja ne“. No, sama zabrana bez davanja drugih alata djeci dugoročno mislim da neće imati puno učinka. Uz zabranu, naglasak treba staviti i na educiranje i kontekstualno razumijevanje digitalnog okruženja kod djece, njihovih roditelja, te školskom sustavu, s ciljem razumijevanja zašto su nam različite platforme privlačne i kako algoritmi funkcioniraju te kako zajedno ulagati u sigurno digitalno okruženje. Također, potrebno je nastaviti podržavati i ulagati u preventivne programe u ovom području koji se provode u osnovnim i srednjim školama, kao i brojne aktivnosti u odnosu na medijsko opismenjavanje djece predškolske dobi.
U svojim istraživanjima bavite se prevencijom bihevioralnih ovisnosti. Koje se strategije u praksi pokazuju najučinkovitijima, a koje su danas zastarjele ili čak kontraproduktivne?
Ono što se pokazalo ključnim za postizanje pozitivnih razvojnih ishoda kod djece jest sustavno ulaganje u razvoj socijalno-emocionalnih vještina. To prije svega uključuje vještine rješavanja problema u realnom okruženju, komunikacijske vještine, uspostavljanje i održavanje kvalitetnih odnosa, nošenje sa stresnim situacijama te razvoj kritičkog promišljanja, osobito u odnosu na sadržaje kojima su djeca i mladi izloženi u digitalnom okruženju. Uz to, važno je s mladima raditi i na razumijevanju digitalnih tehnologija, njihovih rizika i mogućih posljedica, ali ih i poticati da pronalaze alternative digitalnim sadržajima u stvarnom životu. Razvijanjem odgovornog ponašanja u realnom i digitalnom okruženju doprinosimo uravnoteženom korištenju tehnologije, pri čemu internet može postati alat koji unapređuje kvalitetu života, a ne koji je narušava.
Rad na svim ovim aspektima integriran je u program prevencije ponašajnih ovisnosti i rizičnih ponašanja u virtualnom okruženju „Alati za moderno doba“ koji se provodi u suradnji Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskog Telekoma, kojim djeci i mladima nastojimo pružiti relevantno znanje i pomoći im u prepoznavanju potencijalnih rizika te ih zaštititi i osvijestiti kako odgovorno postupati online.
Osim toga, s djecom se radi na navedenim vještinama, čime ih osnažujemo za osobno odgovorno ponašanje i u realnom i u virtualnom okruženju, ali i za uspješnije nošenje sa svakodnevnim izazovima u toj razvojnoj dobi. U okviru programa, osim direktnog rada s djecom od šestog do osmog razreda osnovne škole, provode se interaktivna predavanja i s roditeljima i s članovima Učiteljskog vijeća, a sve s ciljem da u što većoj mjeri djecu osnažimo za uravnotežen boravak u realnom i virtualnom okruženju.
Kada roditelj, učitelj ili samo dijete shvati da je online vrijeme “izmaknulo kontroli”, što bi trebao biti prvi, najvažniji korak prema rješavanju problema?
Moram naglasiti da nije bitno samo vrijeme provedeno online, važni su nam i sadržaji kojima su mladi izloženi, način na koji koriste digitalne platforme, te koje potrebe time zadovoljavaju. Svakako bih potaknula roditelje da pokažu interes za online aktivnosti svoje djece, da otvoreno s njima razgovaraju o sadržajima koje gledaju, ako ne razumijemo što im je tako zabavno ili zanimljivo na pojedinom materijalu, da ih pitamo da nam objasne.
Tu se zaista otvori cijeli novi prostor i nove teme o kojima onda roditelji mogu komunicirati sa svojom djecom, ali se onda i djeca češće osjećaju da se mogu obratiti roditeljima u slučaju neugodnog online iskustva. Ako vidimo da ne znamo kako postupiti, svakako preporučujemo da se obrate stručnjacima bilo u školi ili pak u lokalnoj sredini, a za koje znaju da su upoznati s ovom temom.