Do velikih trideset sada se već mogu lagano brojati dane. Nemam ja ništa protiv godina. Doduše, više se veselim tulumu nego okruglom broju, pitam se gdje i kada su godine prošle?! Znam da je to floskula, ali nisam se ni okrenula i ne mogu vjerovati koliko ću imati godina za koji dan. Ja sam sebi ostala negdje u ranim 20-ima i tako tu stojim.
Naravno, što se tridesete više bliže, to sam sve više i više počela slušati komentare poput „sada vam je vrijeme za djecu, imat ćeš 30 godina“, „ako ne sada, za godinu-dvije da rodiš, to ti je taman“, „umjesto što si usvojila mačku, zašto nisi posvojila dijete?“.
Jasno mi je odakle i zašto ti komentari, ali potpuno su nepotrebni. Najlakše je nekome reći ‘ajde sada ti rodi djecu, vrijeme ti je. Hoće li ta osoba nama kupiti stan, stvari za djecu koje su, budimo realni pretjerano skupe, hoće li preko noći položiti vozački umjesto mene i kupiti auto?
Moj stav je – ako ideš rađati djecu, onda budi osiguran, barem djelomično, jer ne možeš s djecom živjeti iz dana u dan i ne znati hoćeš li imati dovoljno da preživiš sljedeći mjesec.
Sada će netko pomisliti – ha gledaj nju, hoće i stan. Pa, s obzirom na trenutnu situaciju na tržištu i situacije gdje najmodavci ne dopuštaju stanoprimcima, u stanu koji iznajmljuju, imati djecu, kućne ljubimce, neki i goste i slično, mislim da je najrealnija situacija da djeca odrastaju u ‘svome’. Ili netko ima 600-700 eura viška za rentanje stana koji bi možda primio djecu?
Prvenstveno je život drugačiji nego prije 10 ili 20 godina. Tada si imao siguran posao, plaću, nije bilo pandemije, nije bilo ovako užurbanog načina života ili cijena ulja na akciji od 16 kuna.
Fascinantno mi je kako svi koji me znaju, znaju da ću napraviti po svome i znaju koliko mrzim kada mi netko nameće svoje stavove. No što se tiče teme djece, izgleda da tu svi, osim žene o kojoj se radi, imaju glas jer tijelo nije njihovo, financije nisu njihove, život nije njihov pa im to zapravo daje pravo na odlučivanje kada će netko imati djecu.
Zar nije bolesno u kakvom društvu živimo? Na jednoj strani se svi bore za sva moguća jednaka prava, slobode, a s druge evo 30-ta kuca na vrata i u redu čekaju sa savjetima, ako ne i zahtjevima, za rađenjem. I usred svih tih razgovora, gdje se ja kao i bilo koja druga žena, nemam zašto ikome opravdavati što još nemma djecu ili što nisam trenutno trudna, iskoči mi tekst s naslovom: „Zašto je sebično imati djecu kasnije, ili ih ne imati uopće?“.
Ostala sam bez teksta. Samo se priča o majkama, kako žongliraju posao, djecu i kućne poslove, odgađaju odgajanje djece, kako je sramota i sebično ganjati karijeru, a ne imati djecu. ZAŠTO? Zašto u 2022. godini moramo zabadati nos u tuđu intimu. Što ako netko ne može imati djecu? Ili zaista ne želi? To što vi mislite kako je to jedino normalno, ispravno i društveno odgovorno, nikoga ne zanima. Baš kao što ni vi ne volite da vam druge govore kako da živite.
Postavlja se i pitanje koliko mi to nazadujemo kao društvo jer muškarac se tu nigdje ne spominje. On je radio to dijete jednako kao i žena i jednako tako ima obaveze kao i ona. Ne samo prema odgoju djeteta već i prema suživotu s partnericom. Doduše, tako ja živim pa mi kažu kako sam bezobrazna zato što on kuha i sprema, kako mu mogu to dopustiti? Eh, pa mogu. Ako će netko sa mnom dijeliti zrak u istom stanu, račune i suživot, onda će jednako kao i ja sudjelovati u našem životu.
Kao što se mene može osuđivati zbog toga, ja svaki dan osuđujem žene koje sve rade za svog muškarca, kuhaju, spremaju, odgajaju djecu, rade, brinu se o njegovoj obitelji, dok on nakon posla dođe doma, stavi noge na stol i otvori pivu.
Jeb*** ga. Same ste birale.
