Volim nogomet.* Gledam ga i u potpunosti razumijem potrebu naganjanja lopte po terenu. Ne igram, doduše. Više.
Jednom sam se zakačila s tipom koji mi je rekao da pravi navijači odlaze na utakmice, ne gledaju tekme doma. Razgovor nam je bio kratak i završio poput lošeg pornića – brzo i bez happy enda. Pitala sam ga:
- ‘Čuj, ti od doma radiš, ne?’
- ‘Da’
- ‘Znači, po tvojoj logici, ne radiš!’
Otada se nismo čuli. Block. Ignore. Blažene društvene mreže.
Da se vratim na temu, nogomet je zakon. (i Žuja) Vidi Islanđane. 9 mjeseci nakon senzacionalnog nastupa na _____________(ajde ženo, ubaci točno prvenstvo) nikad više rođene djece. Eto. Ne voliš nogomet? Jebi se! Voliš nogomet? Ševi se. Win-win situacija. Uz toliku količinu euforije, lagano je zabiti, kao da pucaš penal s ______ metara. (znaš ti to, ajde ajde.)
Jedino će biti problem ako je otac za vrijeme nastajanja bebe bio na tribinama daleke Francuske. Onda bi se brzo mogli izjednačiti natalitet i mortalitet na 1:1. Nogometnim rječnikom rečeno – to je __________________.
Istovremeno, mi imamo neandertalce na tribinama, koji tvrde da su navijači. Pih! Navijači my ass. Jedino što oni znaju je pričati lovačke k’o navijeni nakon treće pive ili sedmog Karlovačkog (da se razumijemo, Karlovačko nije pivo.) A za cjelokupnu situaciju su krivi Šuker i Mamić?
Ne kužiš poveznicu?
To ti je ono kad ti kriviš svekra i svekrvu jer ti je brak u banani.
* Volim i Mamića. Ozbiljno. Mislim da je lik CAR!
Ljubim iz zaleđa.
Frendica
