Svi koji znaju ponešto o tetoviranju i pirsanju prvo ime koje će vam vjerojatno spomenuti, iz zagrebačkih krugova, a usudim se reći i šire, je Irena! Irena Milina je vlasnica jednog od najpoznatijeg studija pirsanja i tetoviranja Octopus koji se svježe preselio na novu adresu u Gundulićevu 31.
Irena je piercing studio Octopus otvorila 2011., a 2015. udružuje snage s Ivonom Štefan (Bizzarre) i Nikom Barišić (Nikka Dott) iz bivšeg House Bizzarre pa Octopus dobiva i uslugu tetoviranja i scarification-a. Krajem iste godine timu se pridružuje i Domagoj Drašković koji uči pirsati pod Ireninim mentorstvom. Iako Irena privlači i dosta pažnje zbog, kako ona kaže „drugačijeg“ izgleda, nas je privuklo to što je uspješna žena u poslu koji mnogi smatraju „muškim“.
Reci nam nešto o svom usponu – kad i kako si se započela baviti ovim poslom?
Počela sam prije deset godina, a pirsanje i tetoviranje me je zanimalo još od srednje škole. Krenula sam se pirsati sa 16, tetovirati sa 17 i to je postalo nešto što sam željela raditi iako se u Hrvatskoj, s obzirom na to da ne postoje škole za to, teško ubaciti u tu industriju. Jedini način da kreneš raditi je da nađeš nekoga od starijih kolega koji bi ti bio mentor. Tri godine sam pokušavala dobiti posao pirsera, a onda sam u mjesec dana dobila dvije ponude, u Rijeci i u Zagrebu, ali sam se odlučila za Zagreb kako se ne bi morala seliti te sam počela raditi kod Zeleta 2006. godine, a nakon toga odlučila otvoriti svoj salon. Meni je pirsanje uvijek bilo veća ljubav od tetoviranja, a u skoro svim salonima je tetoviranje prioritet. Htjela sam uvesti stvari koje nismo imali prije, još više nakita i posvetiti se samo tome. Prvotna adresa Octopus studija je bila Gundulićeva 37 i jedina usluga je bila body piercing. Tijekom narednih par godina se svašta izmijenilo – dijelili smo prostor s kolegicom koja je prodavala fetiš robu, poslije s Markom Šimunovićem koji je otvorio frizerski studio Polypus 2012., mijenjali su se ljudi koji su radili u salonu, itd. S obzirom na to da je tattoo studio prvobitno bio u Ilici, tražili smo prostor koji bi bio dovoljno velik da sve to spojimo. Na kraju smo odlučili da se Octopus piercing i tattoo sele u Gundulićevu 31 gdje smo našli predivan prostor, a Polypus je preseljen u Savsku 150, pored Bikers Beer Factory-ja.
S obzirom na to da si žena, gdje većinom ljudi smatraju da je ovo muški posao, misliš li da ti je to pomoglo ili odmoglo?
Mislim da nije ni jedno ni drugo. Možda ljudi ovo smatraju muškim poslom, ali većina ljudi koji tetoviraju i pirsaju imaju otvorene poglede na svijet. Jedino što se tiče državnih službi ili kada poslovno dolaziš u kontakt s ljudima iz drugih branši, ženu automatski ne doživljavaju ozbiljno. Moj izgled u očima prosječnog Hrvata također ne ostavlja nikakav pozitivan utisak, već me dožive kao malu budalu koja ne zna složiti dvije rečenice. U državnim službama što god da idem obavljati čim se pojavim ljudi pretpostavljaju da je tata poslao svoju maloljetnu kćer da mu nešto obavi jer jedna poslovna žena s preko 30 godina jednostavno ‘ne može’ ovako izgledati.
Nisam imala nekih pretjerano neugodnih situacija, ali jednostavno osjetiš da te ljudi ne doživljavaju ozbiljno. Na primjer, kada smo ovaj novi prostor uređivali, majstori koji su dolazili nisu željeli pričati sa mnom nego se obraćaju mom dečku koji im onda prenosi ono što ja želim da se obavi.
Koliko je teško bilo izgraditi ovo što danas imaš?
Na početku je bilo dosta teško. Nisam imala sredstava za ulaganje pa sam morala ulaziti u dugove. Uspjela sam sve vratiti, ali nije bilo lako jer nemam ‘zaleđe’, nema mame i tate koji mogu uskočiti kad zagusti tako da sam ovisila sama o sebi. Na svu sreću, tijekom ovih nekoliko godina, dobila sam oko sebe tim ljudi koji su dušom i tijelom u ovom poslu i daju maksimum za salon. Ne doživljavamo se međusobno samo kao poslovni suradnici i kolege, više smo kao obitelj koja radi zajedno i svaki član zna da može računati na druge ako mu treba pomoć.
Koliko su ti se mišljenja promijenila o ovome poslu prije 10 godina, kada si htjela raditi ovo i krenula u posao i danas?
Kada sam tek počela raditi ovaj posao, nije mi ni padalo na pamet otvarati išta svoje. Bila sam presretna što sam uopće uspjela dobiti posao o kojem sam sanjala. S vremenom sam počela uočavati stvari koje bi se mogle poboljšati, promijeniti, sve u cilju davanja što bolje i kvalitetnije usluge. Nisam željela da piercing bude samo sporedna usluga u salonu. Tada je krenula ideja o vlastitom studiju.
Nakon ovih par godina, ponekad žalim što ne radim za nekog drugog, da imam svojih osam radnih sati dnevno, osiguranu plaću i da mogu zaboraviti na posao kada navečer dođem doma. S vlastitim biznisom toga nema, u poslu si 24/7. Ali naravno isplati se radi mnogo drugih stvari, možeš donositi odluke o poslovanju, možeš na godišnji kada želiš, možeš uzeti slobodan dan kada ti nije dobro…
Ono što me ustvari najviše smeta kod vođenja vlastitog biznisa je odnos države prema poduzetnicima. Kada pokrećeš posao, bez obzira čime se baviš, uvijek su prisutna ulaganja i raznovrsni troškovi. Dobro uređena država bi trebala olakšati ljudima u toj fazi, umjesto da ih napadne sa svih strana raznim davanjima i dodatnim troškovima. Na moju sreću, posao kojim se bavim spada u luksuzne usluge, nije životna potreba kao kruh i mlijeko, tako da cijene naših usluga pokrivaju troškove poslovanja. Za mene su pravi junaci hrvatske ekonomije ljudi koji imaju poslove u kojima usluga vremenski dugo traje, a malo košta, recimo kozmetičarke, frizeri…
Što bi dalje željela postići u ovom poslu?
U salonu uvijek ima nešto za poboljšati, ima toliko divnog nakita i krasnih mašina za tetoviranje i toliko puno body modification usluga koje u Hrvatskoj nisu dostupne. U planu nam je da kroz par godina Ivona bude osposobljena za modifikacije poput subdermalnih implanata, tongue splitting-a itd. Nika tetovira i ima svoj specifičan stil rada u kojem je sve bolja i bolja, Domagoj uči pirsati i ide mu odlično… a ja ću biti big boss in the shadow i uskoro u mirovinu (kroz smijeh).
Koju bi razliku istaknula vani i u Hrvatskoj u ovom poslu?
Žicanje! Vani ljudi imaju barem malo više respekta prema uslužnim djelatnostima. Svaka peta osoba koja nam uđe u salon prvo pita može li dobiti popust? Nije mi jasno na temelju čega očekuju taj popust? Mislim da ljudi nisu svjesni da mi od ovog posla živimo, ovo nije hobi koji radimo zato da budemo ‘kul’ u svom kvartu. To je isto kao da dođete u H&M na blagajnu i pitate da li možete dobiti popust na neke određene hlače zato što, eto, baš su vam super. Naravno i kod nas postoje akcije, popusti itd., ali neki ljudi očekuju da ćemo svaki dan raditi za pola cijene. I mi moramo platiti režije i ostale troškove, nismo piercing caritas (smijeh).
Sudjelovala si na Bestiarumu, možeš li nam reći kako i zašto?
Postojeća fetish scena u Hrvatskoj je mala i dosta underground. Nitko nije radio velike fetish partije, i kad se pokretao Bestiarum, željela sam pomoći da se event održi tako da sam bila sponzor i sudjelovala u programu – radila sam play piercing on stage. To je definitivno najveći event te vrste u ovoj regiji, i nadam se da će se nastaviti održavati.
Bestiarum, fetish feast
Koje su najluđe tetovaže s kojima su vam klijenti došli?
Ljudi u Hrvatskoj općenito nisu nešto pretjerano ekscentrični, pa tako ni po pitanju tetovaža. Ono što je svakom tattoo artistu vjerojatno ‘najdraže’ je kada netko dođe sa stvorenom čvrstom odlukom da si istetovira nešto za što smo iz iskustva 99% sigurni da će kroz koju godinu požaliti. Na primjer, ime trenutne cure/dečka – računajte da vas tetovaža može nadživjeti. I brakovi se mogu raspasti, tako da tetoviranje nečijeg imena mora biti stvarno dobro promišljena odluka.
Ili kada maloljetnici inzistiraju na tetovažama na vidljivim mjestima poput vrata ili podlaktice, a roditelj se s time složi (u Octopusu se osobe od 16. do 18. godine mogu tetovirati uz prisustvo jednog od roditelja koji daje odobrenje za dizajn i tetoviranje). Na žalost, u zemlji u kojoj živimo tetovaže nisu općeprihvaćena stvar u svakodnevnim situacijama. Ako sa 17 godina istetovirate nešto na podlakticu, postoji vrlo velika mogućnost da vam s 30 godina taj motiv više neće imati isto značenje, a možda će vas odbiti na nekom razgovoru za posao zbog vidljive tetovaže.
Čuli smo puno puta „ah, tetovaža, mogu je i skinuti“. Koliko je to uspješno i zdravo?
Postoje razni načini uklanjanja tetovaža, trenutno je najpopularniji, a i najpouzdaniji – lasersko skidanje. Obavlja se po dermatološkim klinikama, tretman ovisi o samoj tetovaži koju želite ukloniti, koliko je velika, stara, tamna itd. Najčešće je potrebno ponavljati tretman nekoliko puta, a naravno sve to i košta. Tako da je definitivno važno dobro razmisliti o tome što stavljate na sebe.
Mogu li se ljudi s kožnim bolestima (npr. psorijazom) tetovirati?
Kada se radi o bilo kakvim zdravstvenim problemima, uvijek preporučimo svojim klijentima da se prvo posavjetuju s liječnikom. Opet, na žalost – živimo u zemlji u kojoj osobe zadužene za brigu o ljudskom zdravlju pokazuju jako malo interesa za edukaciju o tetoviranju i pirsanju. To nije nešto što će nestati preko noći, bez obzira koliku averziju doktori imali prema modifikacijama. Tako da će u velikoj većini slučajeva liječnik odgovarati ljude od pirsanja ili tetoviranja, temeljeno samo na njegovom osobnom, a ne profesionalnom mišljenju.
Što se tiče konkretno psorijaze, tetovirati se može, samo prethodno treba doći na dogovor s tetoviračem kako bi se vidjelo u kakvom je stanju koža, koja područja su najzahvaćenija, da li je to pod kontrolom, kakav motiv bi se radio, odnosno može li psorijaza može utjecati na završnu kvalitetu tetovaže…
Što bi rekla budućim, mladim ženama, poduzetnicama? Žena kao ženi?
Grow a pair! (smijeh) Neki muškarci (a i neke žene) vas neće doživljavati ozbiljno ili čak neće htjeti ni poslovati s vama. Bitno je da to ne uzimate osobno i da idete prema svom cilju, bez obzira na to što vam drugi govorili. Kad se čini da su ‘sve lađe potonule’, dobro se isplači, razbij pokoji tanjur ili čašu (ništa skupo!) i kreni dalje. Svatko je zaslužan za svoj život i svoje uspjehe ili neuspjehe; ne treba se oslanjati na pomoć drugih ljudi, jer se često u tome razočaramo. S vremenom se oko tebe isprofiliraju osobe kojima je stvarno stalo do tebe i tvoje dobrobiti.
I za kraj, osim s Irenom, malo smo popričali i s Ivonom koja se bavi skarifikacijom… Reci nam, što je točno skarifikacija?
Ivona: Skarifikacija je, najjednostavnije rečeno, dekorativna upotreba ožiljaka u svrhu postizanja estetski zadovoljavajuće „slike“ kao dijela same kože. Vrlo je važno razlikovati skarifikaciju od samoranjavanja. Kao što već rekoh, skarifikacija ima dekorativnu ulogu, dok je samoranjavanje nekim ljudima samo jedan od načina rješavanja nakupljenog stresa i emotivnih problema. Ljepota samog postupka je što je vaša koža živi organizam koji manipulira konačan izgled samog ožiljka i isti dizajn na dvije različite osobe ispast će različito. U Zagrebu, zapravo u Hrvatskoj, smo prvi salon koji nudi službeno skarifikaciju kao uslugu, a ja svoje radove potpisujem kao Bizzarre, te sam dio Octopus kolektiva.
Koliko se dugo moraš educirati kako bi izvela skarifikaciju?
Ivona: Moja profesija iziskuje stalno usavršavanje. Koža je nešto o čemu bi mogli učiti i nikada ne bi mogli reći da smo sve naučili jer kod svake osobe je različita i mijenja se iz dana u dan. Postoje naravno načini, trikovi, tehnike koji funkcioniraju po nekim pravilima i njih možemo usavršavati stalno, nadograđivati i truditi se da ih radimo što bolje možemo. Koliko uložiš u sebe, pokazat će se najbolje kroz tvoje radove tako da svakodnevni rad, crtanje, čitanje literatura, pohađanje edukacijskih seminara od strane kolega i medicinskog osoblja, usavršavanje vlastitog znanja na području anatomije, ljudskog tijela generalno, sterilizacije, kontaminacije, kroskontaminacije… Neophodno je da se ovaj posao obavlja kvalitetno, od dijela same izrade do onog dijela gdje u pitanje dolazi sterilnost samog postupka.
Imate li još nekih planova i noviteta koje ćete uvesti u ponudu salona?
Ivona: Svakako su nam u planu daljnje edukacije oko tongue splittinga, tattoo removala i drugih grana body modificationa, koje bi voljeli nuditi jednog dana kao uslugu u svom salonu.
Anja Mihaljević
