Društveno poduzetništvo može krenuti od vrlo konkretnog problema iz svakodnevnog života, za koji postojeća rješenja nisu dovoljna. Irena Tenšek takvu je potrebu prepoznala radeći sa starijim osobama i njihovim obiteljima, a iskustvo je pretočila u CareSupportLink, digitalnu platformu koja obiteljima želi olakšati pronalazak pouzdane pomoći za starije, nemoćne i potrebite osobe.
U She RULES razgovoru govori o tome kako od prepoznate potrebe doći do konkretne ideje i njezine prve provedbe, što je putem naučila o sebi i kako se nositi s neizvjesnošću kada još nema potvrde da će ideja uspjeti. Govori i o cijeni poduzetničke odluke, obrascima koje je morala preispitati te o tome zašto ponekad treba krenuti prije nego što je sve savršeno razrađeno.
Kada ste kroz ta iskustva počeli razmišljati da biste i sami mogli pokušati nešto napraviti? Je li postojao neki trenutak ili situacija nakon koje ste pomislili da bi se taj problem mogao rješavati drugačije?
Mislim da nisam u jednom trenutku donijela veliku odluku: „E, sad ću ja riješiti ovaj problem.“ Više je to bio niz situacija koje sam gledala iz neposredne blizine.
Radila sam sa starijim osobama, u domu za starije i u njihovim kućama, i stalno sam gledala istu prazninu između onoga što ljudima treba i onoga što im je dostupno. Obitelji često ne traže ništa spektakularno. Treba im netko tko će doći na dva sata, pomoći, prošetati s roditeljem, odvesti ga liječniku, napraviti fizioterapiju, biti uz osobu s demencijom ili jednostavno omogućiti članu obitelji da malo predahne. A pronalazak takve osobe često se svodi na poznanstva, preporuke i slučajnost.
Gledala sam i obitelji koje su roditelje, bake ili djedove smjestile u dom jer jednostavno nisu znale da bi mogla postojati i druga opcija. Ta alternativa danas još nije dovoljno dostupna ni stabilna, daleko smo od toga, ali voljela bih da CareSupportLink s vremenom postane pouzdano mjesto za ljude koji žele što dulje ostati u vlastitom domu.
Kada ste jednom odlučili krenuti, brzo ste se našli u situaciji u kojoj ideju ne možete graditi sami. Treba razgovarati s obiteljima, pružateljima usluga i drugim ljudima koje želite uključiti, objasniti im vrijednost ideje i pronaći način da se različiti interesi susretnu. Što ste kroz taj proces otkrili o sebi?
U početku sam imala potrebu ljudima objasniti cijelu ideju. Sve funkcionalnosti, sve mogućnosti, cijelu sliku koju ja već vidim u glavi. S vremenom sam shvatila da to često nije način na koji se ljude pridobiva. Ljude prvo zanima: što to meni rješava, gdje je moja uloga i zašto bih se uključio?
Morala sam naučiti govoriti jednostavnije, slušati više i ne pokušavati svakoga uvjeriti.
Shvatila sam i da traženje pomoći nije moja prirodna zona komfora. Puno mi je lakše nešto sama riješiti nego reći: „Ovo ne znam“, „Trebam te“ ili „Možeš li me povezati s nekim?“ Ali projekt poput ovoga jednostavno ne možete graditi sami.
Možda sam kroz taj proces najviše naučila da mogu biti vrlo uporna, ali da upornost ne znači forsirati svaka vrata. Danas puno lakše tražim podršku, ali i puno lakše prihvatim kada netko kaže ne. To ne mora značiti da ideja nije dobra. Ponekad samo znači da nije pravi čovjek, pravi trenutak ili pravi interes.
To povjerenje u proces vjerojatno je tražilo i promjenu vlastitih obrazaca. Je li bilo nešto u vašem vlastitom načinu razmišljanja ili rada što vas je u početku kočilo, a što ste morali naučiti pustiti?
Da. Dugo sam imala osjećaj da prije sljedećeg koraka moram imati sve dovoljno razrađeno.
Još malo provjeriti. Još nešto doraditi. Još jednom promisliti sve moguće scenarije.
To zvuči odgovorno, ali vrlo lako postane način odgađanja trenutka u kojem nešto stvarno izložite svijetu i dopustite ljudima da kažu što o tome misle.
Zato sam odlučila krenuti s pilot projektom u jednom gradu, u kontroliranijim uvjetima, kako bismo kroz stvarne korisnike i pružatelje istodobno testirali i potrebe i funkcionalnosti aplikacije prije daljnjeg širenja.
Morala sam prihvatiti da se određene stvari jednostavno ne mogu riješiti za stolom. Možete mjesecima zamišljati što će korisnici trebati, ali prvi stvarni upit korisnika nauči vas više nego deset vlastitih pretpostavki.
Danas puno više vjerujem principu: napravi dovoljno dobro da možeš krenuti, slušaj što se događa i popravljaj dalje.
To mi nije uvijek prirodno, ali naučila sam da je ponekad veći rizik beskonačno čekati nego krenuti s nečim što još nije savršeno.
Govorite o tome da danas lakše prihvaćate da nešto nije savršeno i da ne možete sve predvidjeti. Kada ipak donesete odluku koja je bila rizična, jeste li skloni brzo krenuti dalje ili se dugo vraćate na pitanje što ste mogli napraviti drukčije?
Čvrsto vjerujem da se stvari u životu događaju s nekim razlogom. Nekada kasnije shvatimo koji je bio razlog, nekada možda nikada, ali meni takav način razmišljanja pomaže prihvatiti i odluke koje se nisu razvile onako kako sam očekivala.
Prvo obično kažem: „Dobro, sada je gotovo. Iz nekog razloga tako je moralo biti.“
A onda mi mozak navečer odluči otvoriti sastanak sam sa sobom i analizirati još pet mogućih scenarija. Što sam mogla drukčije reći, jesam li nešto previdjela, jesam li prerano krenula, jesam li trebala pričekati.
S vremenom sam naučila jednu razliku koja mi jako pomaže: analizirati odluku nije isto što i kažnjavati se zbog nje.
Ako nešto nije uspjelo, želim znati zašto. Ako sam pogriješila, želim nešto iz toga izvući. Ali pokušavam ne trošiti energiju na zamišljanje paralelnog života u kojem sam svaki put donijela savršenu odluku. Takav život ionako ne postoji.
Iza te odluke ipak stoji konkretna cijena. Što je od vas osobno tražio ovaj put? Čega ste se morali odreći, što ste morali promijeniti ili čemu ste morali dati manje prostora?
Najviše vremena, fokusa i mentalnog prostora.
Kad nešto gradite od početka, projekt ne postoji samo u satima koje fizički provedete radeći na njemu. On je s vama dok vozite, kuhate, hodate, legnete spavati. Odjednom vam usred sasvim druge stvari padne na pamet rješenje problema koji ste prethodna tri dana vrtjeli u glavi.
Samohrana sam majka četvero djece i upravo je obitelj najviše osjetila cijenu te odluke. Ponekad kroz manje zajedničkog vremena, a ponekad i financijski, jer sam dio novca koji je mogao otići na nešto drugo ulagala u razvoj rješenja, a još sam uvijek daleko od povrata investicije.
To mi nije uvijek lako priznati, jer kada vjerujete u ono što gradite, vrlo je jednostavno sam sebi opravdati još jedan sat rada, još jedan trošak ili još jednu obvezu.
Neke stvari sam morala pojednostaviti, neke odgoditi, neke jednostavno prestati raditi. I još učim gdje završava zdrava upornost, a počinje pretjerivanje.
Vjerojatno najveća promjena ipak nije bila u rasporedu nego u prioritetima. Počela sam puno svjesnije birati čemu ću reći da, jer svako „da“ automatski znači da nečemu drugome govorim „ne“.
Kad danas pogledate sve što ste prošli od trenutka kada ste tek počeli razmišljati o CareSupportLinku, što biste rekli sebi iz tog početka? Što biste joj voljeli reći, a što biste joj ipak ostavili da sama nauči putem?
Rekla bih joj: „Ne moraš znati sve što će se dogoditi. Dovoljno je da znaš koji je sljedeći korak.“
Rekla bih joj i da će puno puta pomisliti da se stvari odvijaju presporo, a onda će se u nekoliko dana dogoditi više nego u prethodna tri mjeseca.
Da će upoznati ljude koje danas još ne može zamisliti. Da će neke stvari koje izgledaju kao odbijanje kasnije shvatiti kao korisno skretanje. I da će puno više naučiti radeći nego planirajući.
A što joj ne bih rekla? Ne bih joj ispričala koliko će puta sumnjati u sebe, koliko će puta nešto morati napraviti ponovno ni koliko će puta promijeniti plan.
Ne zato što bih je željela poštedjeti, nego zato što mislim da neke stvari morate proći bez unaprijed napisanog scenarija.
Da sam unaprijed znala svaki problem, možda bih se pokušala zaštititi od svih njih.
A upravo su me neki od tih problema natjerali da postanem odlučnija, fleksibilnija i puno spremnija vjerovati vlastitoj procjeni.