Svijet dječjih slikovnica postao je bogatiji za još jedno izdanje, ovoga puta u suradnji autorice Ive Novosel i ilustratorice Ane Kadoić. „Svemirsko prijateljstvo“ slikovnica je za djecu (ali i odrasle) i najkraće rečeno donosi priču o prihvaćanju različitosti. Autorica Iva Novosel spojila je kroz slikovnicu dva naizgled potpuno različita svemira u jedan zajednički pod nazivom prijateljstvo. Ilustratorica Ana Kadoić oživjela je kroz ilustracije najljepšu vrstu ljubavi, prijateljstvo.
Ljudi su društvena bića, čak i oni koji uživaju u samoći ipak s vremena na vrijeme imaju potrebu za druženjem i prijateljskim razgovorom. Ako želite istinski osjetiti prijateljstvo, nemojte puno razmišljati, nemojte kalkulirati. Samo se prepustite i bit ćete bogatiji za jedno divno iskustvo, ali ćete i bolje upoznati sebe, kao što su to hrabro učinili Melita i Pero.
Iz perspektive odraslih, a jezikom razumljivim onim najmlađima, Iva Novosel je na jednostavan i topao način ispričala Melitinu i Perinu priču. Djevojčica i dječak zarobljeni u svojim malim, potpuno različitim svjetovima sa zidovima i barijerama koje ne dopuštaju da se Melitine riječi i Perine note miješaju kroz rečenice, stihove i melodije te stvore sigurno, opušteno i prijateljsko okruženje. No, u jednom trenutku situacija se mijenja i međusobno si daju prilike. Skupila se hrabrost, zaobišli su se strahovi i nesigurnosti, spustili su se zidovi i oboje su izašli iz svoje zone sigurnosti, iz svog zatvorenog svijeta i susreli su se na klupici u parku.
U čemu pronalazite inspiraciju za pisanje slikovnica?
Uz troje djece inspiracije ne nedostaje. Tako je jedan tekst, inspiriran običnim danom majke troje djece, nastao u pola sata jedne nedjeljne večeri kad sam procijenila da mi je stres izazvan spremanjem za školu, protestima oko tuširanja i večere i odlaska na spavanje i još koječega, pametnije pretvoriti u priču nego pošiziti. Ja sam pisala, djeca su protestirala, kasnije smo se svi zajedno smijali rezultatu. Prvi tekst za slikovnicu kojeg sam ikad napisala, a koja samo što nije objavljena, rezultat je mog iskustva turističkog vodiča, strasti koju imam prema hrani, nekih projekata vezanih za gastronomiju i pokušaja da djeci općenito približim bogatstvo koje Hrvatska ima i u tom području. Inspiriraju me i svakodnevne situacije i ljudi, odnosi…a ponekad me i muči. Inspiracija. Zapravo, možda točnije, kako inspiraciju pretočiti u riječi i rečenice.
Što slikovnicu „Svemirsko prijateljstvo“ čini drugačijom i posebnom?
Svaka je slikovnica, kao i bilo koje autorsko djelo, jedinstvena, kao što su i ljudi koji su ih stvarali. Čak i kad progovaramo, pišemo, slikamo, sviramo o istim temama, svatko to čini svojim univerzalnim jezikom. U tome je ljepota stvaranja i života – u različitosti mišljenja, pogleda na svijet, u raznim stilovima i jezicima izražavanja. Zatim u tome što svako djelo ljude dodirne na drugačiji način, u različitoj mjeri. Ova moja slikovnica…možda zato što govori o temi koja je važna tijekom odrastanja, a može se čitati i iz perspektive odraslih. Čini mi se, iako joj to nije bila namjera, da je i prilično aktualna u ovom vremenu u kojem trenutno živimo i na koje nas nitko nije mogao pripremiti. U vrijeme koje se naziva „novim normalnim“. Baš u ovom vremenu trebaju nam „stare“ vrijednosti, izuzetno je važno održavati ili stvarati odnose u kojima se osjećamo sigurni, svoji, zaštićeni. S obzirom da sve drugo oko nas i nije baš normalno, ta povezanost je iznimno bitna. Dodajmo tome predivne, posebne ilustracije Ane Kadoić i imamo jedno drugačije djelo.
Je li Vas za pisanje „Svemirskog prijateljstva“ inspirirala životna situacija? Imaju li Melita i Pero i svoje „stvarne“ verzije?
Životna iskustva, kakva god bila, ostavljaju traga na svemu što radimo, posebno ako stvaramo nešto iz srca. Ili iz želuca. Mislim pritom na ljude koji se bave bilo kojom vrstom kreativnog rada.
Melita i Pero su izmišljeni likovi, inspirirani nekim pomalo drugačijim klincima koje sam često viđala na klupici u kvartovskom parkiću i spontano stavljeni u priču jednog običnog, lijenog, ljetnog poslijepodneva. Iskreno, nisam mislila da će se priča nekom svidjeti koliko god meni bila draga i važna. No, ispalo je da je baš imala svoj put, da je moja nakladnica Nina Vadić rekla „to je to“ (iako smo u planu za izdavanje već imale neke druge tekstove), da su Ani zaiskrile oči (što je uvijek dobar znak) i htjela je oživjeti Melitu i Peru. Na kraju, prepoznali su nešto u njoj i neki ljudi u institucijama pa je završila i u knjižarama i u knjižnicama. Kada bih zamišljala to dvoje s klupice, bili bi baš onakvi kakvima ih je Ana stvorila. Pero i Melita mogu biti bilo tko, slučajno ili ne, to su ta dva lika. Ali bit je da na njihovom mjestu mogu biti dječaci, djevojčice, muškarci, žene…Stvarne verzije nisu bitne, oni žive u nekom svom posebnom svemiru.
Je li Vam bilo teško odabrati ilustratora, nekoga tko će kroz ilustracije oživjeti Melitinu i Perinu priču? Kako je došlo do suradnje s ilustratoricom Anom Kadoić?
Nimalo. S Anom sam radila na drugim slikovnicama koje tek trebaju izaći. Svemirsko prijateljstvo ih je zapravo preskočilo iako je tekst nastao kasnije. Ana je već na prvi tekst koji sam joj poslala reagirala „na prvu“, ona bi vjerojatno rekla da su nas spojile neke posebne energije. I moguće. Pratila sam Anin rad, uživala u slikovnicama koje je radila s Ninom Vadić u Sretnom srcu, maloj nakladničkoj kući velikog srca, senzibilitet se poklopio i dogodilo se što se dogodilo.
Melitu i Peru je zapravo oživio čitav tim ljudi, nije to samo moja priča. Anine ilustracije su na prvom mjestu, ali tu je urednica Snježana Babić Višnjić koja je prepoznala sve slojeve priče, Branko Gredelj koji je sve to divno posložio među korice i jako važna Nina Vadić koja daje sve od sebe da lijepe priče nađu put do svojih čitatelja.
Većini ljudi prijatelji predstavljaju veliku vrijednost u životu. Što Vama predstavljaju Vaši prijatelji?
I ja sam u toj većini. Imam prijatelje s kojima me veže povijest, dugogodišnja. Imam i neke koji su neplanirano, iznenada ušli u moj život – neki kroz slučajne susrete, neki kroz posao. I svi su jednako vrijedni, jer to su ljudi pred kojima se ruše zidovi, ograde. Trenutak u kojem osjetiš da možeš maknuti štit, izvući glavu iz knjige ili skinuti slušalice, a osjetiti se sigurno u tom malom svemiru, taj trenutak je čaroban. Važno mi je međusobno razumijevanje, podrška, spontanost, smijeh i sve ono što ja svojim prijateljima mogu dati, a trudim se dati što više.
S godinama pisanja dolazi i iskustvo. Što se tijekom godina promijenilo u načinu na koji pišete?
Pišem čitavog života. I moj se „od 9 do 5 posao“ temelji na pisanju. Čak i kada nemam olovku u ruci ili tipkovnicu ispred sebe, pišem u glavi. Pišem razne formate i većina je onih, neprofesionalnih, intimnijih skrivena u bilježnicama, ladicama, folderima. Moguće da će tamo i ostati zauvijek, ne znam. Ovo je prvi puta da su moje rečenice dobile korice. Oduvijek sam o tome sanjala, a zapravo nikad nisam mislila da će prva biti slikovnica. No, moram priznati da mi je drago. Slikovnice nisu rezervirane samo za djecu, otkrila sam divne primjerke koji se sasvim različito čitaju dječjim i odraslim očima, dodiruju na drugačiji način. Može se reći da sam kolekcionar i ima slikovnica koje ljubomorno čuvam čak i od djece.
Možete li nam reći nešto o procesu pisanja? Kako kod Vas taj proces izgleda?
Nema procesa, nažalost. Bar ne procesa u klasičnom smislu. Stalno vrtim ideje i rečenice u glavi, zapisujem kad god stignem, gdje god stignem. Stalno sam u svađi sama sa sobom jer nemam vremena zapisati sve što mi je u glavi, pa često i nestane. Katkad trenutak inspiracije uhvatim pa izbacim rečenice, stihove, ideje. Vratim im se nakon nekog vremena pa mi se čini da ništa ne valjaju. Ostavim možda koju nit, bacam ostalo. Zapravo bih najradije pisala poput Zagorke, sjedeći zatvorenih očiju u naslonjaču ugodne hotelske sobe i diktirajući misli nekome tko bi to zapisao i strukturirao. Možda je i do lijenosti? Za pisanje treba struktura i organiziranost, vrijeme koje se ukrade od života. Trenutno ga nemam, sanjarim svakodnevno o tom vremenu, stolu za pisanje s pogledom na more ili šumu.
Jesu li slikovnice nešto što ste oduvijek željeli pisati?
Iskreno, nisam ni razmišljala o njima. Pasionirani sam čitač, možda čak i opsesivna, od svoje četvrte godine. To osjete i moja djeca koja spremno, bez razmišljanja, odgovaraju na pitanje „Što mama najviše voli raditi?“. I njima sam čitala od prvog dana, dok još ništa nisu ni razumjeli, pa sam istražujući slikovnice naletjela na neke koje su me zaista oduševile i u kojima su se dale iščitati divne životne priče i skrivene mudrosti. Slikovnice Sretnog srca su među njima. Primjerice, „Ti nisi kao mi“ u kojem se na jednostavan način, kroz igru geometrijskih oblika, progovara o odbacivanju drugačijih. U nekom trenutku, jednostavno sam osjetila da želim isprobati taj format i krenula sam zapisivati…
Slikovnice su najčešće namijenjene i pisane za djecu. I pisanje slikovnica Vaša je strast. Hoćete li ostati i u budućnosti vjerni ovom žanru ili možemo očekivati i stranice za nešto starije, možda u vidu romana?
Spomenula sam već da su mi bilježnice, ladice i folderi prepuni raznih tekstova. I za slikovnice, i poezije i drame, možda ima ideja i za neki roman. Hoće li nešto od toga ikad ugledati svjetlo dana, ne znam. Voljela bih. Sad su na redu još neke slikovnice na kojima radim s Anom. Ono što me zanima je razvoj priča kroz različite kanale, a danas je izbor zaista velik. Transmedijski storytelling je nešto čime se donekle već sada bavim, kroz posao turističkog vodiča, osmišljavanja različitih iskustava i produkcije sadržaja za promociju. Sad bih željela to testirati na književnosti, za početak slikovnicama.
Istraživanja pokazuju da Hrvati jako malo čitaju? Kako komentirate te podatke? Imate li možda „magično rješenje“ koje bi Hrvate potaknulo da više čitaju?
Da, istina, i neizmjerno mi je žao mi je što je tako. Tim više što je posljednjih godina hrvatska književna scena doživjela svojevrsni „revival“, imamo izvrsne autore – i pjesnike, pripovjedače i romanopisce. A nema ništa važnije od čitanja autora s čijim se temama, smještenima u prostor i vrijeme u kojem živimo, možemo poistovjetiti. No, čitatelje se stvara od malih nogu. Djeca uče iz primjera, gledajući. Što god im pričali nema takav utjecaj kao primjer koji im pokazujemo. Ne vide li roditelje s knjigom u ruci, ne približe li im učitelji i profesori čaroliju čitanja i jednako važno, nisu li im kroz lektiru dostupne knjige aktualne vremenu u kojem odrastaju, teško da će zavoljeti čitanje. A trebamo im vjerovati i da će sami pronaći put do dobre literature, na neki svoj način, samo im ju učiniti što dostupnijom. Moram priznati, jedan od najdivnijih trenutaka u mom životu bio je onaj kad sam vidjela da se „Svemirsko prijateljstvo“ posuđuje u knjižnicama. Pa ako je to doprinos stvaranju novih čitatelja i inspirira li nekog na rušenje zidova i štitova, ispunilo je namjeru. A moje srce je Sretno srce.
[box style=”0″]
Darujemo jednu čitateljicu
Pravila su jednostavna:
- U komentare ispod objavljenoga članka, na našem webu, napišite #She4She
- Pratite naše društvene mreže – Facebook i Instagram
- Uvijek možete s nama podijeliti svoja iskustva. Komentirajte, preporučite… Vaše nam je mišljenje važno!
Prijave primamo do 13. studeni točno u podne.
Možete se prijaviti samo jednom.
Darove šaljemo samo na adrese u Hrvatskoj u roku 30 dana.
Random.org bira, a dobitnici nakon objave svoje podatke (ime i prezime, adresa i broj telefona) dostavljaju u inbox na našem Facebooku. Podatke koje ostavite koristimo isključivo u svrhu dostave paketa i neće biti dijeljeni trećim osobama.
Dobitnici će biti objavljeni u sklopu ovoga članka te dodani kao komentar na Facebook objavi.
Dobitnica Dušanka Tot
[/box]
