Gledala vas ravno u oči. Rekla je riječi koje svaki iskreni muškarac želi čuti: „Uvijek ću biti uz tebe.“
Vjerovali ste. Naravno da ste joj vjerovali. Zašto ne biste? Njen osmijeh bio je tu. Onaj mekani, sigurni osmijeh koji ruši sve sumnje. Sjaj u njenim očima bio je tu, kao da u njima gori vatra samo za vas. Pramen kose padao joj je preko lica, a vi ste ga nježno sklonili iza uha, kao da time dotičete cijeli Svijet.
U tom trenutku činilo se da vrijeme stoji. Da nema prošlosti. Da nema sutra. Samo njena ruka u vašoj i srce koje lupa jače nego ikad. Vjerovali ste svakoj riječi jer je zvučala iskreno. Jer je njen glas drhtao od emocije. Jer vas je gledala kao da ste jedini muškarac koji postoji.
A onda je došao dan kada vas je ostavila. Bez velike drame. Bez oluje. Bez objašnjenja koje bi išta promijenilo. Jedna poruka i…. tišina. Ona ista ruka koja vas je držala sada su ispisala poruku za kraj. Oči u kojima ste tražili dom gledale su negdje daleko.
Zvali ste je, pisali poruke…tišina.
I tek tada ste shvatili najtežu istinu ljubavi. Ljudi često vjeruju u ono što osjećaju u trenutku, trenutci ne traju zauvijek. Ona vas tada možda nije lagala. Možda vam je bila naklonjena. Možda vas je u tom času voljela svim srcem. Ali srca se mijenjaju. Ljudi se mijenjaju. Obećanja ostaju visjeti u zraku kao dim nakon požara.
A vi?
Vi i dalje pamtite njen osmijeh. Taj pramen kose. Taj pogled. Tu rečenicu. I svaki put kad se sjetite, zaboli ne zato što je otišla… nego zato što ste joj vjerovali. I tada…tada za iskreno zaljubljenog muškarca tek počinje muka.
Muke ostavljenog zaljubljenog muškarca
Vjerovali ili ne! To nije prvi put kako se dogodilo. Bilo u psihološkoj praksi, bilo u književnosti, bilo u životu, bilo u povijesti. Feminističke grupe to nazivaju „oslobođenjem“, „slobodom izbora“, „osveta patrijarhatu“.
Njene prijateljice sada bivšem partneru daju razne prigodne epitete: „kreten“, „luzer“, „jadnik“ i sl„ Iako sve ne priznaju činjenicu da i muškarac ima sposobnosti da voli i da žena nije svaki put u pravu.
Transformacija muškarca slomljenog srca
U povijesti je tema ostavljenog muškarca sjajno obradio Aleksandar Solženjicin u opisu života u komunističkim radnim logorima – gulazima.
U logorima Gulaga, kako ih je opisao Aleksandar Solženjicin, čovjek nije gubio samo slobodu. Gubio je sloj po sloj vlastitog identiteta – dok na kraju nije ostajala tek sjena nekadašnjeg života, nešto što hoda, radi i diše, ali se iznutra polako raspada. Prosječan robijaš bio je čovjek naviknut na hladnoću, glad i napor. Rad je bio težak, tijelo mu je bilo čvrsto, ali psiha – već načeta.
I onda je stiglo pismo.
Pisalo je kratko.
Žena je tražila rastavu.
Bez vike. Bez optužbi. Samo rečenica koja je imala težinu presude: da više ne želi biti njegova žena.
Za čovjeka u Gulagu to nije bila samo obična vijest. To je bio službeni pečat da vanjski Svijet briše njegovo postojanje. Solženjicin je često opisivao upravo tu vrstu sloma: ne ubija logor samo tijelo, nego i duh, ubija ideju da još pripadaš nekome, da tvoje ime još ima težinu u nečijem domu, u nečijim mislima ili u nečijem srcu.
Ono što se slomi nije bilo glasno. Prvo je nestala nada. Ona mala, tvrdoglava misao koja svakog muškarca drži živim: “Voli me” ta misao je važnija od kruha. S njom si mogao izdržati zimu, batine, glad. Bez nje — dani postaju beskonačni.
Zatim je došao sram. Ne prema njoj, nego prema sebi. Kao da je izdaja došla prije nego što je on sam znao da je izdan. Počeo je preispitivati svaki trenutak njihova života: jesam li bio dovoljno dobar, jesam li već tada bio izgubljen, jesam li uopće još čovjek koji zaslužuje biti voljen?
Treće što je puklo bila je slika zajedničkih iskustava. Katkada sjećanja nisu utjeha nego mučenje. Svaka uspomena na nju, na dodir, na njen osmijeh, postaja dokaz nečega što više ne postoji. U logoru je takvo pismo značilo nešto više od razvoda — značilo je da si izbrisan iz Svijeta živih.
U Hrvatskoj danas takva sms poruka znači gotovo identično – izbrisan si iz njenog života.
Živi mrtvac
Solženjicin je opisao da su neki robijaši nakon takvih pisama postajali opasno tihi. Ne agresivni. Ne glasni. Samo odsutni. Radili bi i dalje, jeli bi, spavali, ali bi se u njima nešto trajno ugasilo. Kao da je vanjski svijet povukao zadnju nit koja ih je držala vezanima za život izvan žice.
I to je, prema Solženjicinu, bila najopasnija vrsta smrti: ona koja nastupi dok si još uvijek živ.
Slično je i danas.
Nakon što vas voljena žena odbaci, prolazite razdoblje tugovanja. Ako ste iskreno voljeli svaki dan vam je siv, posao obavljate mehanički, radosti nema u Vašoj nutrini.
Nestanak muškarca
Muškarac tada prelazi u konačnu fazu transformacije.
Kako je to opisivao Solženjcin, neki robijaši su jednostavno prestali jesti ili se namjerno ubili na radnom zadatku. Bol je bila prevelika i oni nisu uspjeli sebe sačuvati.
Oni drugi, koji su preživjeli inicijalnu bol ostavljanja. Oni su se usmjerili na neki posao ili hobi – postali su majstori nekog zanata: stolari, tesari ili majstori za tetovaže, neki su postali religiozni i našli smisao svoje patnje, neki su u svojim mislim sastavljali eseje ili filozofske traktate, rješavali složene matematičke zadatke ili šahovske dvojbe.
Ali ako mislite da su umrli istinske žrtve, varate se.
Istinske žrtve su bili preživjeli koji su radom ispunjavali svoje dane, istovremeno znajući da ljubavi više nema za njih, a to je najteži oblik mučenja za muškarca.
Slično je danas u Hrvatskoj.
Neki sretniji muškarci se okreću izlascima ili brzo uspostavljaju novu vezu s drugom partnericom. Očvrsnu, više ne gledaju emocije, već se usmjeravaju na fizičko iskustvo.
Drugi, emocionalno povezaniji, okreću se – poslu, hobijima ili projektima. Oni tuguju u sebi, ali radom dokazuju vlastitu vrijednost. Izrađuju umjetnička djela, pišu objave ili osvajaju nagrade na sportskim ili tehničkim natjecanjima, ali uvijek, uvijek ostaju u mislima sa ženom koja ga je ostavila.
Vi i dalje pamtite njen osmijeh. Taj pogled. Čujete u sebi njen glas.
I svaki put kad je se sjetite, strašno vas zaboli.
Autor Obscura Amoris