Dugo sam mislila da nisam normalna jer nisam znala što ću “biti”. Nisam od onih ljudi koji su odmalena znali da će biti doktor, astronaut ili čak princeza. Ništa od toga nisam htjela biti. Nisam se htjela ni udati. Ništa od toga mi nije imalo smisla.
“Tko sam ja? Neki odgovori imaju vlastitu beskonačnost. Bez kraja. I bez početka.”
Talismanist Giebra
Moja prijateljica je u trećem osnovne znala da će biti novinarka i bavi se time i danas, vrlo uspješno. I to je super ali ja nisam znala ni kada sam upisivala srednju školu pa sam upisala gimnaziju. Kako je bilo iznimno važno što ću biti, mahnito sam tražila što je to.
Da sad ne opisujem svoj krivudavi put, poanta je kako je to potpuno kriva postavka.
Što ćeš biti kad odrasteš?
Dugo sam znala da nešto nije u redu s tim pitanjem ali okruženje te stalno usmjerava da se opredijeliš. Odmalena nam govore na koga ličimo, kakav nam je karakter i kakvi ćemo biti. Jedino što eventualno pitaju je što ćeš biti? I to što ćeš biti mora te zanimati sto posto i moraš biti “uspješan”. I onda zaraditi novac i kupiti kuću ili stan, auto, udati se i imati djecu pa unuke, penzija i to je to. Tada si sve napravio kako treba. To je “normalno”.
Nikada mi se ništa od toga nije sviđalo pa sam mislila da nešto nije u redu sa mnom. Sada znam da sa sistemom nešto nije u redu.
Što ću biti i što ću raditi potpuno su različite stvari. Tko sam ja i koje vještine ću razviti učenjem i praksom dvije su različite stvari. Ja sam sve što odlučim iskusiti. Novinarka ili autorica, kćer ili majka, sve su to uloge. Stvar je izbora, okolnosti i prilike.
I na kraju krajeva ima li smisla da milijarde ljudi na svijetu moraju živjeti na, manje više, isti način? I ako ne živiš tako onda nisi normalan.
“Ne dopustite da zbog uloga koje igrate u životu zaboravite tko ste.”
Roy T. Bennett
Socijalni ugovor
Normalno je dogovor. Socijalni ugovor! U početku uglavnom primjenjivan restrikcijama i sankcijama. A onda s vremenom zaživi jer mi sami u njega povjerujemo i jedni druge pa i sami sebe guramo u tu kutiju. Jedni druge forsiramo da se pridržavamo određenih pravila i procjenjujemo vlastitu vrijednost na osnovu toga koliko dobro se uklapamo u ta pravila.
Upravo sada gledamo nastajanje novog “normalnog”.
Ako se nastavi još neko duže vrijeme bit će nenormalno hodati bez maske. Sve su to dogovori na koje svi pristajemo. Netko jer se slaže, netko jer se boji. U ovom slučaju bolesti ili smrti ili za egzistenciju, a netko zbog kazne.
I jako dobro znamo što je sve kroz povijest bilo “normalno”. Po većini pravila trenutnog socijalnog ugovora nisam normalna. I konačno sam sasvim u redu s tim!
Ja sam sve
Kratko smo ovdje i važno je iskoristiti ovo dragocjeno vrijeme. Sve počinje od mene i svakoga od nas. Nitko mi ne može reći tko smo i što smo i kako ću živjeti ako na to ne pristanem. I nije istina da nema drugih mogućnosti. To je ljepota ovog života i slobodne volje ako ju koristim.
Ja sam sve i ništa istovremeno. A čime se bavim je stvar izbora i okolnosti, mogućnosti i prilika koje imam na raspolaganju u okruženju u kojem odrastam i živim. I ne, nemamo svi isti start i iste prilike ali to je tema za neki drugi put.
Sretna sam i zadovoljna u ovom trenutku samo zato što sam živa. Normalna ili nenormalna, nije važno. Važno je da prihvaćam sebe! Pravila i sustav će se uvijek mijenjati. Nenormalno je danas normalno, a sutra će biti nešto treće.
“Ne dopustite da očekivanja i mišljenja drugih ljudi utječu na vaše odluke. Ovo je tvoj život, a ne njihov. Učinite ono što vam je najvažnije; radite ono zbog čega se osjećate živim i sretnim. Ne dopustite da vas očekivanja i ideje drugih ograničavaju. Ako dopustite drugima da vam kažu tko ste, živite njihovu stvarnost – ne vašu.”
Roy T. Bennett
Autorica Ivana Song.
