Je li sebičnost uvijek loša?

Sebičnost. Sebičnost ili egoizam je kada zadovoljavate svoje potrebe bez vođenja računa o potrebama drugih.

Kada stavljate sebe na prvo mjesto proglasit će vas sebičnjacima, a sebičnost je, kako su nas učili, jedna vrlo ružna i loša osobina. Sebičnost izjednačavamo sa stavljanje sebe na prvo mjesto.

Što je loše kada sebe stavljate na prvo mjesto i je li to sebičnost? Kako to da izjednačavamo zadovoljavanje svojih potreba sa sebičnošću? Tko je stavljanje sebe sebi na prvo mjesto prozvao prvi put sebičnosti, kada i na koji način?
Nemam pojma, ali znam da je napravio vrlo dobar posao, jer sama misao da smo sami sebi važni pokreće čip krivnje, koji se automatski aktivira, kada smo sami sebi na prvom mjestu. Ugrađen je na nekom tajnom mjestu u našoj glavi, srcu, duši ili tko zna gdje.

Zaboravljamo jedan dio definicije sebičnosti koja nam opako “muti vodu” i zamagljuje vid. Zaboravljamo dio, koji spominje zadovoljavanje svojih potreba bez vođenja računa o drugima i na njihovu štetu.

Sjećam se jedne situacije, kada sam prvi put svjesno prošla kroz proces “biti sama sebi na prvom mjestu”. Povod je bio jedan vrlo običan zahtjev jednog mog poznanika koji me zamolio da mu donesem “neke” sitnice iz druge države, s obzirom da mjesečno redovito putujem, jer imamo treninge. Pristala sam. Učinit ću čovjeku uslugu. I tako ja kontaktiram drugog čovjeka koji mi je trebao dati tih par “sitnica”, a kad ono, dvije vrećice pune stvari, svaka od par kilograma. Zovem ja tražitelja usluge i kažem da putujem autobusom (što je on već znao), te da mi je veliki problem nositi dvije vrećice i moju putnu torbu.

Ja, puna dobre volje učiniti uslugu i puna krivnje, jer nešto se žalim, počela sam se ispričavati, jer mi je teško nositi putnu i osobnu torbu, laptop i još dvije vrećice teške cca 5 kilograma, očekujući razumijevanje s druge strane, neko zajedničko rješenje, neku win-win situaciju. Ja, naivna.

Znate li što mi je odgovorio?

Predložio mi je da se ipak JA nekako organiziram, jer je NJEMU JAKO hitno i važno, jer čini uslugu nekim ljudima kojima treba sadržaj tih dviju vrećica. Slušala sam kako mi govori kako “vjeruje” u moje sposobnosti i fizičku snagu. Pokušao je biti duhovit, rekao mi da mogu nositi manje svojih stvari. Slušala sam i nisam mogla vjerovati svojim ušima. Slušala sam i razmišljala što da radim.

Odbiti ću ga… Otkazati uslugu ili prihvatiti… Malo se pomučiti… Pa mogu se ja organizirati… Prepakirati moje stvari…

Zvonilo mi je u glavi, kad nešto obećaš moraš ispuniti obećanje i važno je pomoći drugima, jer i meni treba nekad nečija pomoć i usluga. Unutar mene se događala opaka bura, strašna borba. I onda mi je pred očima sinula slika mene dok činim uslugu dotičnom gospodinu.

Slika je uključivala mene, punih ruku raznih vrećica, putnih torbi i ramena na kojima su visjeli laptop i moja torba. Ruke su me boljele, preznojavala sam se od samog zamišljanja te slike. Tog trenutka sam odlučila, odbiti “molbu” dotičnog gospodina. Obavljanje ovog zadatka traži od mene puno truda, neugodnih osjećaja, puno uložene energije, a gospodina je bilo baš briga za mene.

Odbila sam, pozdravila i pristojno prekinula razgovor s gospodinom, ali se razgovor nastavio u mojoj glavi, ispitujući samu sebe, jesam li bila u pravu, da li sam sebična, da li sam ipak nekako mogla učiniti uslugu.

Mogla sam, naravno! Na štetu sebe, svog vremena, svoje ugode pri putovanju, svojih novaca za dodatnu prtljagu.
Mogla sam i sada sam beskrajno sretna, jer sam odbila dotičnog gospodina.

Naljutio se i uvrijedio što sam ga odbila.

Naljutio se toliko, da me “spominjao” među zajedničkim poznanicima da sam vrlo, sebična osoba i s obzirom s kojim se poslom bavim, kao NLP trener, sam vrlo nevjerodostojna.

Ja sam mu sada bezgranično zahvalna, jer imam temu za ovaj tekst, a i doživjela sam jedno moćno “prosvjetljenje”.
Postala sam “sebična” i osjećala sam se odlično, kao da sam učinila neko veliko djelo. U stvari nisam bila sebična, nego sam samu sebe stavila na prvo mjesto. Zahtjev koji mi je postavljen, ugrožavao me.

Sada biram!

Pitam samu sebe koliko je važno to što činim, je li moguće ostvariti cilj nekim drugim pristupom, koliko ću svoje energije, vremena uložiti za izvršenje određene aktivnosti.

Propitujem svaku situaciju posebno, donosim odluku. A kad se netko naljuti, jer nisam ispunila njegova očekivanja, znate što radim?

Ništa. Ako se netko naljuti, znači da se nije pitao o mojim osjećajima, vremenu, energiji. Znači da je sebičan, govoreći njegovim jezikom.

Pomaganje, činjenje usluga, zajednički život u bilo kojoj formi ljudske zajednice po mom uvjerenju treba biti ZA zajedničko i najveće dobro svih uključenih.

Sve ostalo je čisti sebičluk, sebičnost, samoživost… kako god ga želite nazvati.

Dragana Mladenović, miroras.hr