Usred vremena korone, karantena, samoizolacija, izoliranja i odmicanja od svih fizičkih kontakata, jedan je kreativan tim iz Pule došao na ideju odrađivanja modnog shootinga koji je itekako dozvoljen i dopušten.
Ideja je nastala kada je strastvena fotografkinja Ana Bolobicchio (Anushcka) na društvenim mrežama izrazila želju da svoj kreativni izričaj makne s ‘pauze’ u koju ju je stavila pandemija korone, te da odradi jedan shooting s lutkama, odnosno barbikama. Na tu je objavu Nina Strmotić Vučetić (Blogerica u pelenama) istovremeno reagirala, znajući da je već duže vrijeme razmišlja o načinu na koji bi mogla odati počast svojoj baki koja više nije s nama.
Baka Ruža je tijekom svog života uveseljavala mlada srca heklajući, štrikajući i izrađivajući mnogobrojne haljine za barbike koje su, nakon njene smrti, završile na tavanu čekajući neka druga, nova vremena. Vremena za koja se ispostavilo da su upravo sada.
I tu započinje priča o baki Ruži. Priča o ba(rbi)ki nazivom “La vie en rose” jer u ovo doba svima treba malo pogleda kroz ružičaste naočale na naše živote. Priča o Nini i Ani koje su se sasvim slučajno spojile i napravile nikad viđeni modni editorial, prisiljene na to nizom novonastalih događaja, a na kraju totalno oduševljene rezultatom.
Kroz fotografije, pratimo jednu sasvim drugačiju modnu priču koja je za Anu bila poseban izazov -zbog veličina i omjera njenih novih modela, na koje nije navikla. Međutim, ispostavilo se da, ukoliko odjednom izađe iz svojih “normalnih” okvira uobičajenih shootinga, fotograf uspije u jednom trenutku vidjeti kako se pred njim otvaraju na tisuće novih mogućnosti, a cijeli neki novi svijet se jednostavno stvara pred njegovim očima i objektivom. To se dogodilo i Anushcki, koja za ovaj editorijal kaže da joj je jedan od najdražih, baš zbog tog novog iskustva koji se možda nikad ne bi dogodio da sve oko nas nije bilo upravo ovako kako je.
“Nije što je moja baka, ali te haljine su prava mala remek djela. Nedavno sam ih pronašla na maminom tavanu i shvatila da su ravne bilo kojem fashion week-u u svijetu. Otad, evo, smišljam kako bih iskoristila te haljine, napravila svojevrsnu izložbu ili nešto slično, ali čim sam vidjela Aninu objavu shvatila sam da je taj shooting točno ono što treba tim kreacijama kako bi zasjale u punom sjaju i pokazale se svijetu u najljepšem svijetlu, da moja baka može biti ponosna.”
Nina je za kraj zaključila, dok je Ana naglasila: “U ovim je trenutcima važno ostati pozitivan, prihvatiti situaciju koja nam se nametnula i iskoristiti od nje najviše što možemo. Svatko od nas treba pokoju zraku sunca, malo smijeha, opuštanje od svakodnevnih briga i koji pogled kroz ružičaste naočale. Uživajte u LA VIE EN ROSE kako i mi dok smo ga stvarali.”
Sigurni smo da baka Ruža ovo gleda od negdje i zadovoljno se smješka. U krizno doba pandemije, briga i tuge, hajmo slaviti život.
Ana kako si došla na ideju da fotografiraš barbike?
ANA: Ovo razdoblje karantene na svih je utjecalo na različite načine. Meni je, osobno, najveći problem bio manjak ljudskog fizičkog kontakta, nemogućnost fotografiranja onog što sam oduvijek najviše voljela – portreta, emocija, evenata… I stoga sam na svojim društvenim mrežama izrazila želju za jednim samoizolacijskim shootingom – koji bi odradila s nekakvim lutkama, lego čovječuljcima ili sličnim, dopuštenim, modelima. Tada mi se javila Nina, s prekrasnom idejom o fotografiranju barbike u ručno rađenim kreacijama koje je njena baka izrađivala – i bila sam oduševljena. Tada je sve krenulo…
Nina od kud ti ideja da se javiš Ani i predložiš bakino pletivo za fotografiranje?
NINA: Prvi put nakon dugo vremena, svijet je ponovno usporio. Vrijeme kao da je stalo. Kući smo i imamo vremena za sve ono što možda inače ne stižemo- kao npr. prolistati stare foto albume. Naviru sjećanja. Uspomene. A gore na tavanu kod mojih roditelja, ogromna je kutija do vrha ispunjena odjećom za barbike koju je za svoje unučice napravila baka Ruža. Već neko vrijeme razmišljam što bi s njima i imam potrebu nekako ih oživjeti, prezentirati drugima… odati počast mojoj baki i vratiti se tako u djetinjstvo i najdraže igre s mojom bakom Ružom. A ona, ona se znala igrati. Znala je od ničega napraviti nešto. Znala je kuhati, štrikati, vesti i natjerati me da čitam lektiru naglas. Naučila me štrikati i heklati, vesti goblene i peći medenjake. Znala sam joj, kada me je čuvala, namjerno pomaknuti veliki sat u dnevnom boravku da misli da ima još puno vremena za igru sa mnom i da ne mora ići kuhati ručak. A onda kada bi me uhvatila, zajedno bi se smijale tome. Baka. Ona je zaista bila baka s velikim B. I njoj u čast, s velikim zadovoljstvom i potpunim povjerenjem- odlučila sam javiti se Ani kada sam vidjela njezinu želju da nešto stvara i u ova nama “mladima” nepoznata vremena kada sve nekako uspori i stane – te da to bude baš “La vie en Rose” – modni editorijal s bakinim pletivom u glavnoj ulozi.
Razmišlja li barbika o još nekim avanturama i izletima u modni svijet i fotografiju?
ANA: Barbika koju smo koristili u ovom malom kreativnom eksperimentu moram priznati da je cjelokupnim iskustvom bila oduševljena. Nije skidala osmijeh s lica, brzo se opustila pred mojim objektivom i zajedno smo stvarale divne stvari, jedna drugu uzajamno inspirirajući. Kombinacija je to nevine dječje igre i onog što smatram svojom najvećom ljubavlju u životu, te bih stoga u ime barbike voljela reći da itekako razmišlja o tome da ovo ne bude samo “once in a lifetime” događaj, usko povezan s kaantenom i koronom, već da se i u budućnosti možemo nadati nekim novim projektima, modnim editorijalima i (moguće) drugim vrstama foto snimanja i možda čak kojoj izložbi. Shvaćam da su ovo veliki snovi, nerealna očekivanja i puste želje, ali najveća zanimljivost je upravo u tome što nikad ne znamo kuda sve ovo vodi i što bismo zajedno mogle postići.
NINA: Nekako imam osjećaj da je ovo s Anom samo jedna uvertira od svega onoga što će tek uslijediti s ovim bakinim kreacijama…. a i da ‘La Barbi En Rose’ kako smo ju nazvale na njezinom Instagram profilu tek čekaju prave avanture s Anom iza objektiva.
