U ovotjednom intervjuu priupitali smo socijalnu radnicu Josipu Ciglar o njenom zanimanju.
„Imam potrebu napomenuti kako mediji imaju izuzetno jak utjecaj na javnost, samim time i na percepciju naše struke.“
Kako ste se odlučili za zanimanje socijalne radnice i jeste li se ikada pribojavali tijekom studija ili stažiranja da se nećete moći baviti ovim poslom?
Nisam niti sama znala kuda i kako dalje nakon završene srednje škole, ali eto vođena idejom da želim pomoći drugima, ali i utjecajem majke, koja je također socijalna radnica otišla sam na prijemni ispit na Studijski centar socijalnog rada. Tijekom studija i odrađivanja prakse nisam se nimalo pribojavala ovog zanimanja. Dapače, izuzetno sam se radovala danu kada ću početi raditi u struci.
Sama želja za radom odrazila se i u tome da sam na trećoj godini počela volontirati u međunarodnim kampovima, tako da sam tijekom narednih ljeta volontirala u Albaniji, Porturgalu, Rusiji i Srbiji. Stručno osposobljavanje odradila sam u Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr. Ivan Barbot“ u Popovači i moram napomenuti kako sam početak nije bio lagan, bila sam pod snažnim dojmom životnih priča pacijenata, suosjećala sam sa njima te sam puno vremena provodila razmišljajući o njima. No, ubrzo sam se navikla na pacijente, upoznala i počela raditi sa njima bez straha.
Postoje li neki preduvjeti za zanimanje socijalne radnice?
Ako pričamo o pozivu, jer mi u struci uvijek govorimo kako je to poziv koji osjetite, tada morate imati nepopravljivu želju pripomoći drugima, znati čuti osobe, usmjeriti ih, ohrabriti i opet ponovo željeti, pomoći osobama. Što se tiče socijalnog rada kao zanimanja, tada morate završiti Studij socijalnog rada te postati magistra socijalnog rada ili magistra socijalne politike. Tijekom obrazovanja naučimo kako raditi s ljudima i za ljude, ali naučimo i zakonske regulative, Zakon o socijalnoj skrbi, Obiteljski zakon, razne Uredbe i pravilnike koje moramo poštivati u radu.
Već 3 godine radite u Centru za socijalnu skrb. Možete li nam opisati koja su točno vaša zaduženja u centru i koje odjele centar obuhvaća?
Konkretno radim u odjelu za odrasle te radim na novčanim pomoćima koja uključuju pomoć koju država pruža obitelji ili samcu koji nemaju dovoljno sredstava za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba te pomoć prilikom izvanrednih okolnosti koje su se dogodile obiteljima. Osim navedenog radim s udomiteljskim obiteljima – obiteljima koje brinu o našim korisnicimate sa korisnicima koju su smješteni u udomiteljskim obiteljima. Radim i na ostvarivanju prava na doplatak za pomoć i njegu, pravo koje ostvaruju osobe koje imaju zdravstvenih teškoća te sami ne mogu zadovoljiti svoje svakodnevne potrebe.
Osim odjela za odrasle u Centru za socijalnu skrb, postoji i odjel za djecu, mlade i obitelj, odjel koji uključuje intervencije u obitelji i postupanja u slučaju nasilja u obitelji, usluge smještaja i boravka djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, smještaj žena i djece žrtava nasilja u obitelji, zaštita djece s poremećajima u ponašanju, udomiteljstvo djece, upućivanje na vještačenje djece s teškoćama u razvoju, usluga smještaja i boravka za djecu s teškoćama u razvoju i brojne druge usluge.
Kad nam netko spomene Centar za socijalnu skrb, prvo pomislimo na razdvajanje djece od roditelja. Čime se sve centar zapravo bavi, odnosno u kojim sve situacijama vi „nastupate.“
Javnost nije informirana o pravima i uslugama koje pružamo te o mogućnostima, ali i ograničenjima nas socijalnih radnika. Sliku o Centrima šire mediji, koji vrlo često iznose samo jednu stranu priče i to vrlo populistički i jednostrano. Mi, zaposlenici u Centrima obvezni smo štiti privatnost korisnika, prvenstveno djece te smo onemogućeni u davanju informacija o konkretnim slučajevima. Tužno je što je razdvajanje djece prva slika o Centrima, a naš posao je puno više od toga. Javnosti nije zanimljivo pročitati slučajeve u kojima pomognemo starijim osobama, u kojima zaštitimo prava i interese djece, tako da javnost dobiva samo senzacionalističke članke, koji, nažalost, daju vrlo negativnu sliku kako o Centrima za socijalnu skrb, tako i o svim zaposlenicima u Centrima.
Važno je napomenuti kako se intervencija u obitelji temelji na detaljnoj i sveobuhvatnoj procjeni obitelji od raznih stručnjaka koji su uključeni u život obitelji – učitelji, odgajatelji, liječnici, patronažne sestre i slično… Davanje mišljenja sudu u postupcima oduzimanja roditeljima prava da živi s djetetom i da ga odgaja samo je jedan segment rada u Centrima. Djelatnici Centara daju mišljenja, ali važno je napomenuti kako, kada se radi o tako osjetljivim temama poput razdvajanja obitelji, mišljenje ne daje samo jedan djelatnik već se odluke i mišljenja donose timski, a ponekad se u odluke uključi i cijelo stručno vijeće centra, koje čine svi stručni radnici pojedinog Centra.
Nisam sigurna možete li zamisliti težinu takvih odluka, nikada nikome nije lako donijeti odluku da je nekom djetetu bolje u drugoj obitelji prije nego u vlastitoj. No, koliko god nama to bilo teško prihvatiti, to ponekada uistinu tako i jest.
U primarnoj obitelji ponekad ima niz rizičnih faktora u obitelji – alkoholizam, droga, promiskuitetno ponašanje, zanemarivanje djece, zlostavljanje… Pri donošenju mišljenja uvijek nas vodi samo jedna misao, a to je, najbolji interes djeteta. Zakonska regulativa ne predviđa sve životne situacije te često, osim poštivanja zakonskih normi, odluke koje moramo donijeti temelje se i na našim moralnim, etičkim vrijednostima, procjenjuju se roditeljske kompetencije, snage, rizici.
Kako se nosite u takvim situacijama? Je li emocije uvijek moguće kontrolirati?
Izuzetno je teško odijeliti osobno od profesionalnog u našem poslu. Nemoguće je ne razmišljati o korisnicima, djeci, obiteljima i situacijama u kojima se nalaze. Kada dođem kući i obavljam neku rutinsku aktivnost, često primijetim kako mi misli pobjegnu prema korisnicima te pronalazim načine na koje bi im mogli pomoći kako unutar njihove socijalne mreže, tako i u zajednici u cjelini. Na samom početku rada u Centru događalo se da sanjam obitelji. Vrlo često se obitelji nalaze u situacijama o kojima se niti ne razmišlja – nije lako kada dođe majka čije dijete ima tešku bolest, ili kada dođe dijete koje je zanemarivano i seksualno zlostavljano. Pred korisnicima kontroliramo emocije, pokušavamo ga utješiti, usmjeriti gdje i kome da se obrati, ali kada ostanemo sami u sobi ili u razgovoru s kolegama nije uvijek lako sakriti emocije.
Koji su najčešći „ispadi“ u obiteljima radi kojih morate intervenirati i koliko su zapravo teški terenski obilasci?
Vrlo često korisnici nam ljutito ističu svoje nezadovoljstvo vlašću, zakonima, odredbama i sl. Kada dođu ljuti, nervozni ili agresivni mi ih pokušavamo smiriti, pomoći im, usmjeriti ih… Svaka od nas barem jednom tjedno ide na teren. Nažalost, zbog manjka stručnih radnika, terenski obilazimo obitelji kojima je to najpotrebnije. Procjena je da svaki socijalni radnik radi s oko 250 obitelji koje su na neki način u potrebi, s obzirom na taj broj i sami vidite da je nemoguće obići ih sve u jednoj godini. Zbog samo jednog auta kojega imamo, često moramo odlučivati hoćemo li sada posjetiti onu staru baku koja je sama i teško je pokretna, ali odbija smještaj ili ćemo otići do obitelji koja ima malu djecu, a nažalost, u obitelji ima alkohola, skitnje, promiskuitetnog ponašanja i sl.
Ne bih rekla da su terenski obilasci teški, već da su rizični, jer nikada ne znate na što ćete naići u nekoj obitelj. U Centru u kojemu sam ja zaposlena uvijek nas dvoje ide na teren zbog vlastite sigurnosti. Ima situacija kada budemo istjerani iz kuće, kada na nas nahuškaju psa, kada na terenu zatečete nasilje, kada nemamo gdje sjesti od količine stvari u kući, kada je gospođa koju smo došli vidjeti preminula i slično. Ali naš posao je terenski te pokušavamo u što više situacija ići na teren, jer tada dobijemo kompletniju sliku o nekoj obitelji i načinu njihova života.
Pretpostavljamo da u vašem poslu ima i dosta lijepih trenutaka, možete li nam navesti neke od njih?
Meni nema ljepšeg od osmijeha korisnika, znam da zvučim otrcano, ali uistinu je tako. Rijetko je da nam korisnici dođu zahvaliti, ali ponekad se i to dogodi, tada često vidite i suze u našim očima. Jer, kada se trudite i pokušavate pomoći obitelji te na kraju to i uspijete, nema većeg uspjeha od zahvale njih samih. Izuzetno je lijepo kada stara, teško pokretna baka ili djed pristanu na smještaj, njima nije bilo lako donijeti odluku i otići iz svoje kuće, ali sami više ne mogu, nemaju obitelji. Osim toga, nema ljepšeg od posvojenja i trenutka u kojem ste svjedok ljubavi između novih roditelja i djeteta.
Što biste preporučili mladima koji tek upisuju ili su već upisani na studij socijalnog rada?
Važno je dobro promisliti o ovom zanimanju, jer nije tipično. Zaista je potrebno imati želju pomoći drugima, bez obzira je li osoba kojoj pomažete jučer vikala na vas ili vam prijetila. Mladi mogu očekivati izazove, dinamiku, nepredvidive situacije, korištenje svih znanja, vještina i resursa koje posjeduju ili će tek posjedovati uz studij. Važno je tijekom studiranja steći što više prakse, ne samo one obvezne, već dodatno volontiranjem, jer upravo to pruža pogled na ono što tek dolazi na dan prvog zaposlenja, ali uz sve to uči se o sebi i o drugima.
Prihvaćanje različitosti jako je bitno, uvijek je potrebno imati razumijevanja za druge i drugačije te pozitivne energije za osobe za koje nitko ne pita.
Biste li za kraj željeli još nešto dodati, što nismo spomenuli, a smatrate da je važno?
Imam potrebu napomenuti kako mediji imaju izuzetno jak utjecaj na javnost, samim time i na percepciju naše struke. Smatram da bi njihova uloga trebala biti informirati javnost o pravima i uslugama koje pružamo, o našim mogućnostima i ograničenjima, kako bi se zajedno stvorilo društvo koje je proaktivno, koje poznaje svoja prava te se za ista može i zalagati te utjecati napromjene u zakonskim okvirima.
Ovom prilikom zahvaljujem se portalu She.hr ime svih socijalnih radnika na prilici da kažemo nešto o našem pozivu i struci, da objasnimo što i kako te koliko radimo. Ovo nemamo priliku često činiti.
Intervju je vodila: Suzana Jovanović, IM&C agencija
