Nakon uspješnog filma „Sonja i bik“, Judita Franković Brdar zajedno s Vlatkom Vorkapić, vodi nas kroz svijet tajni 60-ih godina u Slavoniji. Film „Sveta obitelj“ prikazuje sliku savršene obitelji koja svoje mračne tajne krije iza starih tradicija i normi, podalje od očiju javnosti, unutar četiri zida.
Judita Franković Brdar u novom dugometražnom filmu glumi Notu ili bolje rečeno „supporting role“ kako ju i sama naziva, tvrdeći kako taj izraz puno točnije predstavlja konekciju s likom. Kako je izgledao njen put do uspješne karijere, te koja je njena uloga u filmu „Sveta obitelj“ i kako se pripremala za nju. Otkrila nam je Judita Franković Brdar:
Možeš li nam reći nešto više o svom putu do uspješne glumačke karijere? Što te inspiriralo da postaneš glumica?
Uf, mogla bih naveliko i naširoko… Tražio je, da se slikovito izrazim, krv, suze i znoj. Ali zahvalna sam na svakoj prolivenoj kapi jer to je stvorilo čvrste temelje na kojima se onda moglo graditi, a uključivalo je fokus, koncentraciju, posvećenost, strast, rad, rad, rad i molim vas ne zamjerite što ću se poslužiti engleskom frazom, ali važno je da baš tako to kažem, leap of faith, vjera da ako znate što želite možete krenuti na put bez da znate kako će se to ostvariti. A da ne bi bilo bezglavog lutanja u tome mi je pomoglo gore nabrojano.
Zapravo me gluma kasno počela zanimati, tek u srednjoj školi, a intrigiralo me to da glumeći različite karaktere mogu u ovom jednom životu proživjeti mnogo drugih.
Imaš li neke savjete za osobe koje se žele baviti glumom?
Nema napola, samo skroz i do kraja. Iako ne znam je li u današnje vrijeme to pravi i dobar savjet. Vremena su se zaista promijenila, sve je fast i instant… A proces i stvaranje ne vidim tako. Ono traži vrijeme i posvećenost, produbljivanje i udubljivanje u materiju. Tako da, nisam sigurna mogu li mladima koji su prisiljeni na taj fast i instant mode uopće dati ikakav savjet.
Ali, želim vjerovati da ako čovjek, umjetnik stvori čvrste temelje (a tu opet mislim na sve ovo što spominjem, rad, posvećenost, fokus…) da može puno duže i kvalitetnije egzistirati na tom putu.
Kako pristupaš novim ulogama u filmu?
Pokušavam uvijek biti otvorena i dozvoliti si da si ne nametnem određeni pristup već da vidim što neki lik traži, kakve metode i koji alati su taj put potrebni. Pokušavam si dozvoliti da ne znam što će se dogoditi.
Kolege i glumačka suigra su ključ, treba samo znati slušati, tako jednostavno, a opet prečesto upadnemo u zamku neslušanja, a sve je u sadržano u toj jednostavnoj radnji, slušanju.
Možeš li nam reći nešto više o Noti i njezinoj ulozi u filmu?
Nota je jedna prava i u najboljem smislu supporting role, koristim opet namjerno engleski izraz, jer ima puno točnije konotacije nego kako ju mi zovemo, sporedna uloga. Ona podržava glavni tok radnje , dok svojim komentarom na istu postaje ujedno i njena kritika. Njena perspektiva je perspektiva s odmakom. I to joj omogućava duhovit, ponekad ciničan i šeretski glumački modus.
Bio mi je neopisiv gušt igrati Notu, ona je zaista lik s potencijalom i zapravo u malo filmskog vremena zaista je bilo prilike napraviti lijepi emotivan glumački luk.
Kako bi opisala pripreme za ulogu Note u filmu „Sveta obitelj“?
Ono što ja volim u radu s Vlatkom jest upravo to da ona voli glumce i voli probavati s glumcima i voli se pripremiti za snimanje. Tako da pripreme s njom uvijek uključuju kreativne razgovore o svakom segmentu rada na liku, ništa joj nije banalno, sve joj je važno, svaki detalj.
Dodatan je glumački gušt u ovom slučaju bila činjenica da radimo period piece, što je uključivalo vizualni identitet likova (kostimi, šminka) u skladu s vremenom (60-te godine, Slavonija). Radu na dijalektu sam pristupila s velikim respektom jer je bilo važno dobiti na autentičnosti. Sve te stvari dodaju liku sloj po sloj koji ga izgrađuje.
Sve je važno na filmu , kako netko stoji, kako drži cigaru, kako gleda, a Vlatka je redatelj koji sve to primjećuje , cijeni i u konačnici očekuje od svojih projekata. I utoliko obožavam raditi s Vlatkom jer znam da neće pustiti slučaju ni najmanji detalj, a upravo to otvara put stvoriti dobre likove.
Kako bi usporedila svoju prvu suradnju s Vlatkom Vorkapić u odnosu na suradnju vezanu uz film „Sveta obitelj“?
Sada ste mi izmamili osmijeh na lice, jer prva suradnja s Vlatkom za mene je ujedno bila i moja prva profesionalna uloga uopće. Uloga Sanje Paro u seriji „Kad zvoni?“ Bila je moj glumački debut. I eto baš u našem slučaju stvoreni su dobri temelji. Jer da bih dobila ulogu Sanje Paro morala sam proći pet krugova audicije, ali nakon toga razvilo je jedno prekrasno partnerstvo redatelj- glumac koje je preraslo i u prijateljstvo.
I sada eto imam sreću da Vlatka piše uloge za mene. Judith French, Oblak Vila Titon, Sonja i bik ne, to je bila jedna druga zanimljiva priča, ali o tome drugom prilikom.
U slučaju Svete obitelji to je bila scenaristica Slavica Šnur, koja je Notu napisala tako da ju poželi odigrati svaka glumica, a ja sam eto imala tu sreću. Vlatka, Slavica i ja imamo jednu divnu , pa i duhovitu zajedničku povijest, ali i to je priča za jedan drugi put.
