Nedostatak bliskih prijateljstava može biti teško iskustvo. Osjećaj da nemaš nekoga s kim možeš otvoreno razgovarati i dijeliti svoje misli i osjećaje često donosi usamljenost. Ponekad se pojavi i sram. Još teže postane kada misliš da je netko tvoj „najbolji prijatelj“, pa se ispostavi da ta osoba zapravo ima nekog drugog tko zauzima tu posebnu ulogu. Takva iskustva nisu rijetka – ljudi svih dobi prolaze kroz slične situacije, što pokazuju i brojna svjedočanstva u člancima i intervjuima.
Jedna čitateljica The Guardiana, opisuje ovaj osjećaj:
„Imam 40 godina, radim puno radno vrijeme i odgajam dvoje tinejdžera. Nemam prijatelja, samo nekoliko poznanika. Vrijeme provedeno s mužem i djecom više ne ublažava osjećaj usamljenosti. Željela bih imati barem jednu prijateljicu u koju se mogu pouzdati i s kojom mogu dijeliti svoja iskustva.“
Istraživanja potvrđuju da ovo nije samo individualni problem. U SAD-u je udio odraslih koji kažu da nemaju niti jednog bliskog prijatelja narastao s 3 % 1990. godine na čak 12 % 2021. godine, prema istraživanju Survey Center on American Life. To pokazuje da usamljenost i manjak bliskih odnosa nisu samo osobna iskustva, nego i društveni trend koji nas sve više pogađa.
Zašto je toliko odraslih ljudi bez najboljeg prijatelja?
Na ovo pitanje ne postoji jednostavan odgovor. Najtočnije bi bilo reći da prijateljstva u odrasloj dobi rijetko nastaju spontano – za njih je potrebna inicijativa i spremnost da pokažemo ranjivost. „Poput upoznavanja partnera, i sklapanje prijateljstava uključuje rizik odbijanja i potrebu da se otvorimo drugima“, kaže Mariella Frostrup, britanska psihologinja i voditeljica BBC-jevih emisija posvećenih mentalnom zdravlju. Njezin komentar objavljen je u sklopu kolumne The Guardiana o prijateljstvima, gdje se posebno osvrnula na pritisak koji mnogi odrasli osjećaju kada shvate da bliska prijateljstva više nisu zadatak okolnost, nego nešto što zahtijeva trud.
Jedna od najvećih prepreka leži u unutarnjem glasu. Taj glas često šapuće da nismo dovoljno zanimljivi, dovoljno društveni ili dovoljno „dobri“ da bismo zaslužili bliskog prijatelja. Neki ljudi tu misao nose još iz djetinjstva ili adolescencije, kada su možda iskusili odbacivanje ili osjećaj da „ne pripadaju“. U odrasloj dobi, taj skriveni narativ može postati blokada pa se osoba, iako žudi za društvom, teško odlučuje poslati poruku, pozvati nekoga na kavu ili se priključiti grupnoj aktivnosti.
Psiholozi ovo nazivaju „unutarnjim saboterom prijateljstava“. Radi se o uvjerenju da nas drugi ljudi neće prihvatiti ili da bismo im mogli biti teret. Posljedica je povlačenje, čak i onda kada prilika za povezivanje postoji. Frostrup ističe da taj osjećaj može biti vrlo uporan, ali da je važno osvijestiti kako se radi o percepciji, a ne o realnosti: „Možda se čini da imate ‘nula prijatelja i malo poznanika’, ali percepcija često može biti stroža od stvarnosti.“
Titula sama po sebi ne garantira bliskost
Možda i nije presudno imamo li nekoga koga zovemo „najboljim prijateljem“. Titula sama po sebi ne garantira bliskost. Često se dogodi da ljudi koji se u društvu predstavljaju kao „najbolji prijatelji“ zapravo to i nisu; barem ne u onom dubljem, emocionalnom smislu. Na kraju dana, važnije je što taj odnos znači za nas same, nego kako ga nazivamo.
Bitno je koliko smo spremni dijeliti, biti ranjivi i otvoreni. Upravo u tim trenucima otkrivamo je li netko zaista uz nas: sluša li nas, razumije li nas i daje li nam osjećaj da pripadamo. Ponekad to može biti netko tko nikada nije dobio formalnu titulu, ali upravo je ta osoba ona na koju se možemo osloniti kad nam je najpotrebnije.