Već dugo vremena se pitam, a što više vremena prolazi, i više – zašto ljudi tako teško preuzimaju odgovornost za svoje postupke, riječi i odluke? Kao da živimo u vremenu u kojem je uvijek netko drugi kriv. Kriv je sustav, kriva je država, krivi su roditelji, partneri, kolege, tržište, klijenti, algoritmi. Svi su krivi osim osobe koja je donijela odluku, rekla nešto ružno ili napravila pogrešan potez.
I ne govorim ovo iz pozicije osobe koja misli da je savršena. Naprotiv. Naučila sam kroz život upravo suprotno – da prvo pogledam sebe. Priznam kada pogriješim. Kažem one čarobne riječi: „Molim te“, „Oprosti“ i „Pogriješila sam“. Zato mi je još teže razumjeti koliko ljudi danas odbija napraviti isto.
Sjećam se fakulteta i pitanja koje su nam često postavljali: „Što želiš od ovog posla?”, misleći na novinarstvo. Tada sam mislila kako ću cijeli život biti samo novinarka. Život me iznenadio i odveo u puno različitih poslovnih smjerova. Moj odgovor tada, prije šesnaest godina, bio je identičan onome što osjećam i danas.
Želim da ljudi poštuju mene i moj rad.
Želim da, kada netko pročita moj tekst ili pogleda projekt iza kojeg stojim, zna koliko je truda, vremena i energije uloženo u njega. Želim da ljudi znaju da sam često dala više nego što sam trebala. Više nego što je bilo plaćeno. Više nego što se očekivalo.
Jer ja ne znam raditi površno.
Ako napišem tekst, mora biti istinit. Ako osmislím kreativnu ideju, želim da ima smisla. Ako nešto potpisujem svojim imenom, onda iza toga stojim u potpunosti.
I upravo zato me boli koliko se danas kreativni rad podcjenjuje.
Posebno u našoj branši. Poslovima poput novinarstva, PR-a, društvenih mreža, marketinga, gdje ljudi imaju osjećaj da je sve što radimo samo „par minuta posla“. Koliko puta sam čula rečenice ili dobila zahtjev od klijenta (koji nije očekivao naplatu za dodatno) poput: „Ajde samo napravi i ovu objavu.“, „Možeš samo snimiti jedan video?“, „Treba mi samo kratki tekst.“, „To tebi ide brzo.“, „Možeš mi samo urediti prezentaciju?“
To „samo“ često podrazumijeva sate rada, godine iskustva, kreativnu energiju, znanje i mentalni kapacitet da bih ja (i moje kolege) to napravili za svega nekoliko minuta. Najzanimljivije je to da isti ti ljudi svoj posao uredno naplate i neće raditi ako nisu adekvatno plaćeni ili kompenzirani.
Zar je kreativnost manje vrijedna od fizičkog rada?
Kreativni rad manje je vrijedan jer nije fizički? Kao da ideje nastaju same od sebe. Kao da montaža, tekst, strategija, organizacija ili snimanje ne traže vrijeme, iskustvo i ulaganje. Uz to, postoji i još jedan fenomen, mnogi se ponašaju kao da im svijet nešto duguje. Kao da su „Bogom dani“, pa bi netko trebao biti sretan što radi za njih. Kao da je sama njihova ideja dovoljna kompenzacija za tuđi trud.
Nije.
Ja ne moram vjerovati u nečiju ideju da bih profesionalno odradila posao. Ne moram osobno obožavati osobu s kojom radim. Ali moram osjetiti poštenje, korektnost i međusobno poštovanje. To je ono što meni određuje želim li s nekim surađivati.
Žena ženi je vuk.
I možda će ovo zvučati kontroverzno, ali kroz gotovo petnaest godina rada, uključujući volontiranja i razne projekte, najveće konflikte, emocionalne ispade i neugodnosti doživjela sam – sa ženama.
Od muškaraca sam doživjela nekorektnost, lošu komunikaciju ili poslovna razočaranja. Ali, one najintenzivnije izljeve bijesa, pasivne agresije, podcjenjivanja i emocionalne manipulacije doživjela sam upravo od žena.
I zato mi je uvijek zanimljivo kada slušamo parole poput „žena ženi nije vuk“. Voljela bih da nije, ali stvarnost je često drugačija. I možemo organizirati koliko god želimo panela, podcasta i kampanja o ženskoj podršci, ali činjenica da o tome neprestano moramo govoriti možda upravo potvrđuje da problem postoji. Jer žene zaista znaju biti brutalne jedna prema drugoj.
Ne sve. Naravno da ne. Ja sam zahvalna svemu što postoji na mom krugu žena koje su mi oslonac i podrška kada sama sebi nisam.
I možda je najveći problem današnjeg društva upravo taj nedostatak odgovornosti i poštovanja. Poštovanja prema tuđem radu. Poštovanja prema vremenu. Poštovanja prema emocijama. Poštovanja prema granicama.
Danas svi žele rezultat, ali malo tko želi proces. Svi žele uspjeh, ali malo tko želi raditi. Svi žele podršku, ali rijetki je znaju dati. Svi žele zaraditi, ali ne žele raditi. Možda je upravo odgovornost ono što razlikuje odraslu osobu od nekoga tko samo fizički izgleda odraslo.
Jer odgovornost nije savršenstvo. Odgovornost je sposobnost da kažeš: „Pogriješio sam.“, „Nisam bio korektan.“, „Trebao sam drugačije.“
I na kraju, možda bismo svi, privatno i poslovno, puno lakše disali kad bi više ljudi to znalo izgovoriti.