Kada govori o knjigama, Branka Dropulić Vukić to čini s posebnom toplinom i promišljenošću. Na Instagramu je poznajemo kao @naoposum, a iza tog profila krije se asistentica na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, logoterapeutkinja i zaljubljenica u pisanu riječ. Osim što redovito dijeli inspirativne naslove, Branka vodi i Naoposum Book Club – zajednicu ljubitelja knjiga, bilo da već čitaju ili još traže svoj pravi trenutak za to.
Jer, kako sama kaže, u njemu knjige nisu zadatak nego poticaj.
U razgovoru s Brankom otvaramo temu o kojoj se rijetko govori, ali koju mnogi prepoznaju u sebi: strah od uspjeha. Branka dijeli svoja razmišljanja o tome kako taj strah prepoznati, razumjeti i, s vremenom, pretvoriti u vlastitu snagu.
Ljudi često govore o strahu od neuspjeha, ali rijetko priznaju da ih može plašiti i uspjeh. Kako bi ti opisala tu razliku i gdje se, po tvom mišljenju, najčešće skriva strah od uspjeha?
Strah od neuspjeha je dosta očit, posebno kada smo na početku nečeg novog. Osim toga, neuspjeh nam je dobro poznat jer je sastavni dio priča o uspjehu. Priče uspješnih ljudi najčešće počinju s time koliko su puta na početku morali podnijeti neuspjeh. S druge strane, strah od uspjeha je nešto o čemu se manje priča jer je manje očito i čak paradoksalno. Manje je očito zato što su ona uvjerenja koja dolaze s njim jako duboka i često ih nismo ni svjesni. Paradoksalno je zato što mislimo da je uspjeh nešto što svi žele. Međutim, uspjeh sa sobom nosi puno novih očekivanja i zahtjeva da napustimo nešto staro. Ključno pitanje je što se sve zapravo mijenja kada postignemo uspjeh i što pritom gubimo, jer je dokazano je da gubitak osjećamo intenzivnije od potencijalnog dobitka.
Često izbjegavamo uspjeh upravo zato jer nismo spremni nešto izgubiti. To ne mora biti samo gubitak nekih starih navika, može biti gubitak pozicije u obitelji, društvu ili gubitak nekog dijela identiteta. Pronalazak onoga što zaista gubimo uspjehom zahtjeva iskren pogled prema unutra i dosta hrabrosti. Ako mogu sumirati, strah od neuspjeha nas koči da krenemo, strah od uspjeha da ostanemo. Da ostanemo istovremeno dosljedni vrijednostima i ciljevima zbog kojih smo krenuli i otvoreni promjenama koje uspjeh donosi.
Što misliš, ima li strah od uspjeha više veze s društvenim očekivanjima ili s načinom na koji doživljavamo vlastitu vrijednost? Drugim riječima, mjerimo li svoj osjećaj sebe kroz uspjehe koje postižemo?
Nemoguće je odvojiti sebe od društvenih očekivanja, jer smo svi dio različitih sustava. Danas smo dodatno preplavljeni raznim očekivanjima i vanjskim izvorima validacije. Tu mislim prvenstveno na društvene mreže. Ipak, ključno je da svaka osoba definira što za nju znači uspjeh. Ako to ne znamo, onda je više vjerojatno da ćemo svoj osjećaj uspjeha poistovjećivati s društvenim očekivanjima i da ćemo društveni uspjeh izjednačiti s uspjehom u životu.
Moj dojam je da smo danas uspjeh prilično pojednostavili na sve ono što se vidi. Ne kažem da vidljive stvari poput diploma, novca, titula i lajkova nisu uspjeh, ali nisu same po sebi uspjeh. One su uspjeh onda kada su odraz naše unutarnje motivacije i sustava vrijednosti. Ako su svrha same sebi, onda se jako lako možemo osjetiti neuspješnima kada validacija izvana izostane. Tada nijedna vanjska validacija neće moći ispuniti ono što je iznutra prazno.
Uspjeh često donosi promjenu identiteta, gubitak starog i suočavanje s novim. Kako se, po tvom iskustvu, nositi s tom promjenom?
Jedna od najvažnijih stvari je priznati si da svaka promjena, čak i pozitivna, može donijeti pomiješane osjećaje. Samim time što nam je nešto novo, znači da donosi dio neizvjesnosti i nelagode, ali to ne mora biti negativno i vrlo često je znak rasta. Uz to, važno je poznavati svoje temeljne vrijednosti, jer nas one prizemljuju. Ako znamo koje su, onda uspjehe i neuspjehe s lakoćom uklapamo u svoju životnu priču i strah mijenjamo znatiželjom oko toga što još sve možemo postati, a što više ne moramo biti. I treća stvar bi bila podrška okoline. Podrška nisu samo nama bliski ljudi nego i oni kojima je poznato ono što je nama nepoznato kao što su mentori i terapeuti. Poznajem puno ljudi (uključujući i sebe) kojima je zapravo najveći uspjeh priznati da ne možeš i ne moraš sve sam.
Kako se tvoja definicija uspjeha mijenjala s vremenom i što danas za tebe znači „uspjeti“?
Prije sam bila puno više podložna vanjskim mjerilima uspjeha. S vremenom, odrastanjem i psihoterapijom sam naučila pronaći mjeru između vanjskih kriterija i onoga što mi je iznutra važno. Danas mi je uspjeh osjećaj mira i zadovoljstva koji je prirodna posljedica toga da živim u skladu sa svojim vrijednostima. Uspjeh mi je u svakom trenutku dati sve od sebe iako to nekad može biti samo pregurati dan, a nekad napraviti više od onoga što je na to-do listi.
Uspjeh je znati da ne mogu uvijek sve što bih možda htjela i da je u redu imati prioritete ovisno o sezoni života. Dugo to nisam poštovala, nego bih pod svaku cijenu pokušavala sve u isto vrijeme dok nisam shvatila da to krade radost i prisutnost u onome što radim, a samim time i osjećaj uspjeha. Dodala bih još jedan kriterij uspjeha koji mi je jako važan, a to su odnosi s obitelji i prijateljima. Nemam nijedan vanjski uspjeh za koji bih osjećala da je potpun da istovremeno nemam svoje ljude.
Vjeruješ li da čitanje može biti način suočavanja s tim strahom? Ako da, koje bi knjige preporučila nekome tko želi istražiti vlastiti odnos prema uspjehu i samosabotaži?
Jako vjerujem u moć knjiga, ali isto tako mislim da su čitanje i spoznaja tek prvi korak promjene. Zato je i nastao naoposum book club. Naoposum na mom dijalektu znači ispravno. U knjigama se nalazi puno ispravnih ideja i priča, ali one mijenjaju naš život tek onda kada smo mi spremni mijenjati ponašanje. Knjiga koja je meni jako značajna kao spoj inovacija i osobnog rasta je How will you measure your life? Claytona M. Christensena i njom je počeo prvi susret book cluba.
Svakako bih preporučila i klasik Carol Dweck Mentalni sklop koja govori o međuigri fiksnog i razvojnog mentalnog sklopa i tome kako doživljavamo kada u nečemu nismo dobri. Također, odlična knjiga The big leap Guya Hendricksa istražuje problem gornje granice koju si postavljamo kod uspjeha i priča o tome zbog čega ne živimo u zoni svoje genijalnosti. Sve to ne bi imalo nikakvog smisla da se ne pitamo koje je naše zašto iza onoga što radimo.
A za to bih uvijek preporučila logoterapijske naslove poput Čovjekovog traganja za smislom Viktora Frankla ili Što nas u životu pokreće Elisabeth Lukas.