„Neću više forsirati. Ako je to za mene, doći će“, rečenica je kojom se pokušavam umiriti prije spavanja posljednjih dana. Kao da sam negdje na pola puta — u limbu između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi.
Stalno se pitam — trebam li se truditi više, stisnuti zube i boriti se još jače za ono što želim? Ili bih trebala pustiti stvari da se same poslože? Svaki put kad pokušam odlučiti, u glavi vrtim sve moguće scenarije. Što ako prestanem ulagati toliko energije i truda? Hoće li mi tada sve izmaći iz ruku? Ili, s druge strane, što ako forsiram i na kraju izgorim, iscrpljena i prazna?
Ipak, kad se prisjetim svega što mi se do sada dogodilo u životu, shvaćam jednu stvar — najbolji trenuci, prilike i iskustva pronašli su me baš onda kad sam prestala očajnički juriti za njima. Kada bih konačno stala, odustala od pokušaja da sve kontroliram, život bi me iznenadio na najljepši način. Jeste li ikada doživjeli situaciju o kojoj pričam, baš kad prestanete očajnički tražiti, ono što ste toliko silno željeli iznenada dođe samo od sebe?
Koliko puta ste se našli u vrtlogu frustracije, osjećajući da ništa ne ide kako treba, a onda – kada ste se konačno umorili i pustili – ono za čime ste tragali nađe vas potpuno neočekivano?
Zašto se to događa?
Ponekad se čini da se cijeli svijet uroti protiv nas baš kad nešto jako želimo. No, postoji nešto čarobno u trenutku kad pustimo stvari i prestanemo forsirati ishod. Naša energija, umjesto da bude usmjerena na očajničko traženje, prelazi u stanje opuštenosti i mira. Kada se prestanemo fokusirati na ono što nemamo i dopustimo sebi da se oslobodimo stresa, ulazimo u stanje otvorenosti. Na neki način, šaljemo signal svojoj podsvijesti: „U redu, neću više forsirati. Ako je to za mene, doći će.“
I tada se dogodi ona čudesna promjena — stvari se jednostavno poslože same od sebe. Kada prestanemo forsirati, počinjemo primjećivati prilike koje su nam cijelo vrijeme bile pred nosom, ali smo ih zbog stresa i pritiska jednostavno propuštali.
Možda je upravo to ono što nam uistinu treba da bismo pronašli ono za čim tragamo — otpustiti stisak, duboko udahnuti i prepustiti se životu da nas iznenadi. Tada, baš kao što je Viktor Frankl zapisao u svojoj knjizi Čovjekovo traganje za smislom, život nam otkriva svoj smisao na svoj način i u svoje vrijeme. Frankl nas uči da se „moramo prestati pitati što mi želimo od života, već se trebamo zapitati što život želi od nas.“
Dodatno nas podsjeća: „Uspjeh, baš kao i sreća, ne može se progoniti; on mora proizići.“ Sreća i zadovoljstvo nisu uvijek nešto što nalazimo kroz neprestanu potragu. Često, tek kad prestanemo forsirati, kada otpustimo vlastite zahtjeve i očekivanja, život nam uzvraća na načine koji nas neočekivano, ali predivno iznenade.
Tea Bašić je komunikologinja koja je završila propedeutiku psihoterapije i uvodnu edukaciju iz transakcijske analize, psihoterapijskog pravca, a trenutno pohađa napredni studij psihoterapije – TA202. Živi u Svetoj Nedelji s obitelji i nevjerojatno razmaženim biglom. Kada nije za računalom, istražujući ili pišući, pronaći ćete je na planinarskoj stazi ili sklupčanu uz knjigu. Voli putovati, a ljubav prema povijesti pripisuje djetinjstvu koje je provela s djedom, gledajući TV kalendar. Na društvenim mrežama (@teabasicc) nastoji inspirirati i potaknuti druge na čitanje, dijeleći knjiške preporuke i svoja iskustva iz edukacija u psihoterapiji.
