Nakon što školska godina krene, roditelji se suočavaju s novim pitanjima – od pritiska ocjena do vršnjačkih odnosa i motivacije. O tome također govori Martina Trboglav Podvorac, psihologinja, terapeutkinja i coach iz privatne psihološke prakse Corium te Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo.
Kako pomoći djetetu da se nosi s pritiskom ocjena i uspjeha?
Dijete upija stavove iz okoline, posebno svojih roditelja, tako da je prvi korak sagledati kako mi kao odrasli i roditelji pristupamo toj temi. Kako mi s djecom komuniciramo o ocjenama, na što stavljamo fokus. Kako reagiramo kad je postignuće slabije od očekivanog, koliko guramo dijete da sve bude maksimalno dobro. Da bismo mogli djetetu pomoći oko te teme, roditelj prvo unutar sebe mora stvoriti osjećaj sigurnosti i povjerenja u svoje dijete.
Uz osobni pozitivan stav i neopterećivanje uspjehom, važno je djetetu slati poruku da su trud i napredak važniji od samih ocjena. Kada dijete naiđe na neki izazov, ključno je razgovarati o tome, pomoći djetetu da shvati u čemu je problem i kako ga može riješiti. Svakako je potrebno izbjegavati usporedbe s drugima, jer one mogu djelovati pogubno na dijete. Također, bitno je da dijete razvija vlastiti osjećaj vrijednosti koji neće biti ovisan o školi. Za to su važni podržavajući odnosi unutar obitelji, s prijateljima, kao i razne druge životne uloge i aktivnosti, u kojima ima priliku doći do izražaja.
Roditelj ne može direktno mijenjati ono kako se dijete osjeća. Ako dijete školu doživljava kao pritisak, nema ga smisla razuvjeravati i govoriti mu da je to pogrešan stav. Osjećaji su realni i važno je validirati ih i razumjeti, a zatim zajedno vidjeti kako se lakše nositi s njima, te kroz kvalitetne odnose te druge segmente života dubinski graditi djetetov osjećaj vrijednosti i samopoštovanja.
Kako roditelji mogu potaknuti djetetovu samostalnost u učenju i izvršavanju obaveza?
Jedna od najčešćih grešaka roditelja je da očekuju da će dijete promijeniti svoje ponašanje i postati samostalnije samo zato što to netko traži od njih. Važno je biti svjestan da dijete koje nije samostalno u učenju i izvršavanju obaveza. To neće postati preko noći. Samostalnost je vještina koja uključuje korištenje različitih znanja, ali i emocionalni kapacitet. Za oboje treba vrijeme. I podrška.
Za početak, treba krenuti od zadataka i odgovornosti koji su jednostavni i jasni. Važno je pritom prvo vidjeti kakvu strategiju dijete koristi kako bi zapamtilo da treba nešto odraditi, a onda i strategiju kako kreće u odrađivanje zadataka, s kakvom pažnjom ih radi, kako se nosi s poteškoćama, i kako privodi zadatke kraju. Neko dijete trebat će pomoć oko toga kako uopće zapamtiti školsku zadaću, neko će trebati više podrške oko započinjanja zadatka, a neko oko njegova dovršavanja. Roditelji mogu pomoći djetetu da pronađe strategije koje će mu pomoći da bude što samostalnije u svim tim koracima, ali i uočiti oko čega djetetu treba više aktivne podrške.
Potreba za autonomijom je osnovna ljudska potreba. Djeca žele biti samostalna i tada se osjećaju najbolje. Ali put prema tome nije samo stvar odluke, već uključuje razvoj vještina i strategija koje dovode do samostalnosti. I tu je roditeljska podrška ključna. Ne da odrađuje umjesto djeteta, već da mu pomogne pronaći načine kako to može malo po malo činiti sve samostalnije.
Na početku ta podrška najčešće treba biti vrlo aktivna, u smislu prisustva roditelja (ne odrađivanja UMJESTO njih), a onda s vremenom se smanjivati i promatrati „iz pozadine“, uključujući se samo onda kada dijete to traži.
Kako podržati dijete u stvaranju i održavanju prijateljstava?
Potaknite dijete da pozove prijatelje kući, uključite ga u izvannastavne aktivnosti koje ga zanimaju i u kojima ima priliku osjetiti se uspješno. Također, razgovarajte s njim o tome kako komunicirati s drugima, kako rješavati sukobe i postavljati granice. Naravno, velik utjecaj ima i to koliko su roditelji društveni i kako oni komuniciraju i grade odnose, unutar, ali i izvan obitelji.
No, najvažnije od svega je stvarati okruženje gdje se dijete osjeća sigurno da bude ono što jest. I ako mu treba više vremena da uspostavi kontakt, da se otvori prema drugima, da uspješno izrazi sebe i svoje potrebe, onda je važno to razumjeti i dati mu to vrijeme i osjećaj sigurnosti unutar obitelji. Dijete koje se osjeća dobro i podržano će malo po malo pronaći svoje načine kako izgrađivati odnose s vršnjacima.
Što savjetujete roditeljima ako dijete doživi odbacivanje ili vršnjačko nasilje?
Roditelji trebaju ozbiljno shvatiti sve naznake odbacivanja ili nasilja, bez umanjivanja problema. Prvi korak je slušanje djeteta s empatijom, bez dramatiziranja. Zatim treba razgovarati sa školom i potražiti podršku stručnih službi. U međuvremenu, važno je jačati djetetovo samopouzdanje, pokazivati mu da nije samo i da ima odrasle koji ga štite. Ključno je stvoriti mu odnosno vratiti osjećaj sigurnosti i prihvaćenosti.
Kako majke mogu prepoznati da je njihovo dijete usamljeno ili da se teško uklapa u razred?
Znakovi mogu uključivati povlačenje, izostanak poziva na druženja, negativni govor o školi, tugu ili pasivnost. Majke često “osjete” promjenu, da nešto nije u redu, ali je važno ne donositi zaključke bez razgovora.
Budite strpljivi i redovito postavljajte otvorena pitanja: “S kim se najčešće družiš u školi?”, “Kakve igre igrate na odmoru?”.
Ponekad dijete neće biti spremno odgovarati odmah kada ga pitamo, ali dobro je hvatati trenutke spremnosti da se otvori i podijeli – npr. tijekom vožnje u autu ili kroz čitanje priče prije spavanja. A ako sumnje traju i dijete krene aktivnije pokazivati znakove tjeskobe i tuge, svakako je dobro porazgovarati s učiteljima te prema potrebi potražiti pomoć stručnjaka.
Kako pronaći balans između podrške i pritiska na dijete?
Djeca su prirodno najznatiželjnija bića na planeti. U poticajnim okolnostima, gdje nema drugih distrakcija poput ekrana, gdje im se znanja donose na uzbudljiv i zanimljiv način, djeca žele učiti, saznavati nove stvari i razvijati svoje vještine. Stvaranje pritiska zapravo je kontraproduktivno za dječju znatiželju.
S druge strane, djeca se susreću s raznim izazovima u suvremenom školstvu i generalno životu. I često im je potreban poticaj da se uhvate u koštac s onim što doživljavaju dosadnim, teškim, frustrirajućim… Zadatak roditelja je razumjeti što se događa s djetetom, stvarati odnos povjerenja i empatije, i vjerovati u potencijale djeteta – i s tog mjesta ga poticati i podržavati u nošenju s frustracijama koje se mogu javiti. Ako pritisak ide iz tjeskobe roditelja, tu nastaju problemi, jer takav pritisak dugoročno kod djeteta stvara anksioznost i/ili otpor. I to je iznimno kompleksan zadatak roditelja, koji stalno i iznova trebaju raščišćavati vlastitu motivaciju i unutarnji stav, kako bi na pravi način, s pravim namjerama, mogli podržali svoje dijete.
Koliko roditeljski stav i odnos prema školi utječu na djetetovu motivaciju?
Iznimno puno! Djeca uče promatranjem. Ako roditelj pokazuje interes za školu, ali ne dramatizira svaki neuspjeh, dijete će razviti zdrav odnos prema učenju.
Ako roditelji govore negativno o učiteljima, sustavu ili ocjenama, ili stvara preveliki pritisak i kažnjava dijete za lošija postignuća i probleme, dijete može razviti otpor. Pozitivan, ali realističan stav roditelja može biti ključ za dugoročnu motivaciju.
Kako se majke mogu nositi sa svojom vlastitom anksioznošću vezanom uz djetetov uspjeh u školi?
Kada je ta anksioznost izražena, idealno je potražiti stručnu podršku psihologa ili psihoterapeuta. Naša djeca u nama bude naša sjećanja iz djetinjstva, i sve što smo mi proživjeli izranja na površinu u trenutku kada dijete prolazi kroz sličnu fazu života.
Na primjer, ako sam ja – danas majka – bila ta koja je kroz svoje djetinjstvo morala uvijek biti najbolja kako bi se osjećala vrijednom, nesvjesno ću prenositi ta očekivanja na svoje dijete, sve dok se ne uhvatim u koštac s vlastitim iskustvima. I puno raznih slojeva može postojati u pozadini te tjeskobe – strah od osude, osjećaj nevrijednosti u slučaju slabijih postignuća, strah od kazne… Tek kada pružimo drugačije iskustvo vlastitom tzv. unutarnjem djetetu – te si dozvolimo pogreške i biti nesavršeni – moći ćemo u potpunosti maknuti taj pritisak i s naše djece.
Odgajanje i podržavanje vlastite djece prilika je da podržimo sebe na način kako nam je to trebalo kad smo bili mali. I to je pravi put k unutarnjem miru i prihvaćanju, što nam omogućuje i da prihvatimo svoje dijete, sa svim njegovim vrlinama i manama.
U međuvremenu, ono što može biti „brza pomoć“ je podsjećanje da naša tjeskoba kao roditelja nije uvijek vezana uz dijete, nego je puno češće odraz vlastitih iskustava iz prošlosti. Također može pomoći i razgovor s drugim roditeljima, pogotovo onima koji su opušteniji, kako bismo osjetili da je moguće i drugačije. Pomaže i voditi dnevnik, pratiti kada najčešće i što konkretno izaziva tjeskobu. Cilj je razvijati emocionalni kapacitet da se možemo nositi s nelagodom koja će se javiti u situacijama gdje nas ono što naše dijete prolazi podsjeća na vlastita iskustva, kako tu istu nelagodu i strah ne bismo projicirali na dijete.