Prošlogodišnji advent zaista ću pamtiti po nečemu što nisam niti znala da mi je na bucket listi – spavanje u dvorcu! Tko će dobiti ovako suludu ili nevjerojatnu ponudu nego Mario Valentić! Tako smo se zajedno s Marijevom obitelji, Dinom Rogićem i mojom prijateljicom spakirali i odlučili prespavati u dvorcu. Iako moram priznati, što se više približavala večer i odlazak u dvorac, većina nas je bila sve nesigurnija u tu odluku. No, ipak nam se mišljenje potpuno promijenilo već samim ulaskom kroz vrata u dvorac Opeka.
Dvorac s bogatom poviješću i europskim šarmom
Boravak u dvorcu ima posebnu energiju. Čim uđeš, imaš osjećaj da si se nakratko isključio iz svakodnevice i zakoračio u neku drugu priču. Sam ulaz su masivna vrata koja nećete tako lako otvoriti, visoki zidovi, stepeništa i beskrajni hodnici su prvo što vidite, a istovremeno ste svjesni koliko se povijesti krije između ovih zidova. Strahopoštovanje je možda prava riječ koju smo svi imali, osim uzbuđenja, znatiželje i pitanja: „Hoćemo li vidjeti duhove?“.
Dvorac Opeka jedan je od najljepših i najznačajnijih dvoraca sjeverne Hrvatske. Smješten u općini Vinica, svega 15 kilometara udaljen od Varaždina. Izgrađen je u 17. stoljeću, a današnji neobarokni izgled dobio je u 19. stoljeću pod utjecajem srednjoeuropske aristokratske arhitekture. Povijesno se veže uz plemićku obitelj Bombelles, koja je ostavila veliki trag u ovom kraju.
Okružen je jednim od najljepših perivoja u Hrvatskoj, engleskim pejzažnim parkom koji se prostire na više desetaka hektara i koji je zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture.
Novi život dvorca: znanje, kultura i budućnost
Nakon tri godine temeljite obnove, dvorac Opeka danas ima potpuno novu, ali vrlo smisleno osmišljenu ulogu. Postao je sjedište modernog Regionalnog centra kompetentnosti u poljoprivredi, čime se ovaj povijesni kompleks pretvara u važnu obrazovnu, kulturnu i turističku destinaciju – ne samo za Varaždinsku županiju, već i za cijelu Hrvatsku.
U gornjem dijelu dvorca i potkrovlju smješten je Učenički dom kapaciteta 40 učenika, pri čemu su dvije sobe, odnosno četiri kreveta, posebno prilagođene učenicima s invaliditetom. Uređena su i četiri apartmana za gostujuće nastavnike i profesore, s pripadajućim sanitarnim prostorijama i dizalima prilagođenima osobama s invaliditetom.
Na katovima se nalaze knjižnica i galerija, kao i četiri specijalizirane učionice – dva praktikuma za hortikulturu i dva za floristiku, uz četiri laboratorija za ispitivanje kakvoće tla, vina, meda i ulja. U podrumu dvorca smještena je Banka sjemena, odnosno banka biljnih gena, s ciljem očuvanja starih i autohtonih biljnih vrsta, kao i laboratorij reprodukcijskog materijala.
Tu su i vinski podrum s kušaonicom, vinski praktikum, kuhinja s menzom te multimedijalna konferencijska dvorana namijenjena manifestacijama i raznim događanjima. Cijeli objekt opremljen je tehničkom zaštitom i video nadzorom.
Detalj koji čini razliku: prilagođenost osobama s invaliditetom
Prije dolaska u Vinicu, iskreno nisam znala apsolutno ništa niti o mjestu, niti o dvorcu. No ono što sam vrlo brzo otkrila i što me posebno oduševilo jest činjenica da je Dvorac Opeka prilagođen osobama s invaliditetom.
To nije čest slučaj kada govorimo o infrastrukturi u Hrvatskoj (iako bi trebalo biti!), a još više kada govorimo o povijesnim zdanjima. Ovdje su prilagođeni pristupi, omogućeno je lakše kretanje kroz ključne dijelove objekta, ugrađena su dizala i prostori su osmišljeni tako da ne isključuju, nego uključuju.
Takva prilagodba nije samo tehničko pitanje, već ona govori o svijesti, poštovanju i želji da povijesni prostori budu dostupni svima.
Duhovi, legende i priče koje ostaju
Razgovarajući sa stanovnicima, čuli smo puno legendi i zanimljivosti, a jedna od njih je ta da je dvorac s okolicom bio u vlasništvu obitelji sve do 1945. godine, nakon čega je prenamijenjen i u Titovu rezidenciju. Iako je, prema pričama, ondje boravio tek nekoliko puta, mjestom kruži legenda kako je Jovanka Broz nakon Titove smrti dolazila u dvorac, jer je vjerovala da je ondje vidjela njegov duh.
Mi, nažalost, duhove nismo sreli, iako smo se jako nadali! Ali, otišli smo s nečim puno vrjednijim – punim srcem i prekrasnim uspomenama. I ponekad je to upravo ono što nam najviše treba.