Život je težak. Ljubav još teža. Ali najteže je priznati da si možda ti taj problem. Pa nije ni čudo što većina ljudi radije svali krivnju na druge – bivšeg, roditelje, retrogradni Merkur, globalno zatopljenje i onu jednu traumu iz djetinjstva za koju su čuli da je sad popularna na TikToku. I sama čitam o transgeneracijskim traumama i sve sam svjesnija da ima nešto u tome. Ali,… Sami krojimo svoju sudbinu!
Sve žene oko mene su radnice. Davno bi se reklo „radnice udarnice“. I to ne u smislu “idem na posao” pa poslije na kavu, nego: rade, dišu, žive, preživljavaju… Većinom samozaposlene, većinom su same sebi sve.
Pišu fakture, čiste stan, javljaju se klijentima, peglaju živce i košulje, odrađuju sastanke s osmijehom i nadom, kuhaju sebi i nekad nekome drugom — a sve to bez da čekaju da ih netko spasi. Posve neovisne, samostalne žene.
Već smo se načekale…
… i prestale čekati. Muškarci se, s druge strane još nisu naviknuli. Na nas. Na našu neovisnost. Na to da znamo gdje su papiri za auto. Na to da same odemo promijeniti gume ili registrirati auto. Ili da same biramo novi laminat ili proučavamo koliko komora treba imati naš novi prozor. Neke voze i opake motore. I ne, ne čekamo da netko “popravi situaciju”, jer popravljamo same. Same. Već desetljećima.
Ipak, oni bi još uvijek bili junaci (naše) priče. Samo što više nitko ne traži princa, osobito kad znaš da princ ne zna složiti osnovnu rečenicu i objasniti svoje emocije, a kamoli IKEA ormar.
Naravno, ne radi se baš o svima, ali…
Sigurnost? Što je to?
S ovom spoznajom dolazi i ironija: i dalje, duboko u sebi, svaka od nas traži sigurnost. Da može spustiti ograde i raspetljati svoje bodljikave žice. Da se ne mora sve. Da ne mora uvijek sama. Ne govorim o sigurnosti tipa “on plaća ljetovanje i rate za auto”, nego onu unutarnju, onu tihu — da znaš da kad se raspadneš, imaš nekoga tko će sve skupiti i sastaviti komade. Bez da pita: “Zašto si sad takva?”.
Problem je što neki muškarci misle da se sigurnost pruža tako da kažeš “ne brini”, a ne tako da zapravo budeš tu. Prisutnost bez akcije – ne znači ništa. Ljubav bez truda je… pa, ništa. I koliko god žena bila jaka — ne želi biti jaka sama. (Negdje u dubini svoje duše i to ću priznati. Ali, i dalje ne želim biti s bilo kime. S nekim tko mrzi i sebe i cijeli svijet i vječno traži krivca.)
Sve dok se oni ponašaju kao da je “previše” kad tražimo razgovor, angažman, podršku ili – gle čuda – emocionalnu odgovornost, ostat će sami. U sobi punoj samosažaljenja, gdje im je za sve kriv netko drugi. Politika, rodno mjesto, roditelj, veze i tko zna što sve još…
Naravno, mi ćemo biti nazvane različitim pogrdnim imenima… Okarakterizirane kao glupe, nesposobne, princeze… Nikad kao neovisne žene na koje treba biti ponosan.
Jer lakše je reći da “žene danas previše očekuju”, nego se pitati – što ja nudim? Što donosim u neku potencijalnu vezu…
Uostalom, i retrogradni Merkur ima svoj rok trajanja. A tvoje (ne)odrastanje, (ne)preuzimanje odgovornosti — koliko još traje?
