Danas se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom. Odlukom Ujedinjenih naroda iz 1992. godine, 3. prosinca obilježava se Međunarodni dan osoba s invaliditetom, s ciljem jednakosti u ostvarivanju prava i sudjelovanju osoba s invaliditetom u društvu.
Republika Hrvatska 2007. godine postala je treća zemlja potpisnica Konvencije Ujedinjenih naroda za osobe s invaliditetom te četvrta država koja ju je ratificirala. Prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj kontinuirano se unaprjeđuju, a sve kako bi se poboljšala kvaliteta života najranjivije skupine u našem društvu.
Međutim, ne samo prava – već i kvaliteta njihovog života. Upravo vam zato danas donosimo potpuno drugačiju priču. Razgovarali smo s 33-godišnjom arhitekticom i dizajnericom, Larisom Čišić, koja je projektirala kuću za osobe s invaliditetom koja se nalazi u Brezovici, za Udrugu za promicanje inkluzije. Stoga, predstavljamo vam Larisu, ali i donosimo detalje o izradi kuće.
Čitajući o vama, shvatila sam da ste izrazito kreativni, svestrani. No, kako se vi opisujete? Tko je Larisa Čišić?
Ja sam arhitektica, dizajnerica, vječna putnica i strastvena ljubiteljica života koja vjeruje u “ruach” – starohebrejsku kreativnu, iznenađujuću i nesputanu pokretačku energiju koja nas sve ispunjava. Kao ovlaštena arhitektica i direktorica tvrtke Kunstmanir studio d.o.o., fokusirana sam na kreiranje arhitektonskih i dizajnerskih rješenja u segmentu održivog luksuza. Moje putovanje obilježeno je iskrenom željom da sklad iz prirodnog svijeta prenesem u svakodnevni život, stvarajući prostore i/ili jedinstvene objekte koji odražavaju našu iskonsku bit, nadahnjujući našu ponovnu vezu s prirodom.
U slobodno vrijeme nikad se prestajem putovati jer je to izvor mog ruaucha – tako sam tijekom studiranja živjela u Japanu, Milanu i Indiji. Kao studentica, za život sam zarađivala podučavajući salsu – tako sam plesala i sa svjetskim prvakom u Cartageni u Kolumbiji, Havani na Kubi i u Santiagu u Čileu. Kad se poduče crta, ja obožavam život, lijepa mjesta, dobre i inspirativne ljude i uvijek svojim primjerom želim dokazati da nemoguće ne postoji.
Što se krije iza vašeg arhitektonskog studija – kunstmanir STUDIO?
U svom studiju imam privilegiju kreirati jedinstvena iskustva za klijente. Moja se filozofija temelji na uvjerenju da priroda drži ključ pravog luksuza i mira. Projektiram prostore koji prizivaju harmoniju prirode, dopuštajući materijalima da prožimaju svaki prostorni atom.
Studio se nalazi na glavnom Samoborskom trgu, na 1. katu i s velikom staklenom stijenom te čini oazu gdje klijenti mogu osjetiti atmosferu koju mogu ostvariti kroz rad s nama. Svi dosadašnji klijenti suradnju su ugovorili po preporuci. Sada ulazimo u 4. godinu poslovanja i odradili smo 75+ projekata za velike klijente kao što su gradovi ili općine, poslovne ili privatne za projekte u najrazličitijim mjerilima: od mikro kušaonice vina, privatnog wellnesa uz postojeću kuću, do glamping kompleksa, dječjeg vrtića ili velikog centra integracije.
Zajednički nazivnik svim našim klijentima je shvaćanje dodatne vrijednosti koje mogu dobiti kroz kreativnu suradnju: težnja za vezom s prirodom i povjerenje u projektantski proces jednostavno moraju postojati, a svi ostali elementi suradnje su personalizirani ovisno o potrebama klijenta.
Tijekom studija neko vrijeme proveli ste u Japanu, Milanu, Indiji. Mnogi ne mogu skupiti hrabrosti otići tako daleko. Što je vas motiviralo? Što ste naučili, koliko su vas druge kulture promijenile, privatno, ali i poslovno?
Već sam spomenula kako su putovanja za mene izbor cjelokupne kreativne i pokretačke energije – to me izgradilo u profesionalnom smislu, ali jednako tako, kada ispraznim baterije, odlazim na daleka i nepoznata mjesta gdje se moguće u potpunosti isključiti. Ljubav prema putovanjima usadili su mi roditelji s kojima sam od malih nogu naučila biti avanturist u duši.
U Tokio sam se preselila samostalno kao studentica arhitekture sa samo 21 napunjenu godinu i to je bilo nešto najhrabrije što sam dosad učinila. Motivirala me želja da iz prve ruke učim o japanskoj arhitekturu od najboljeg mladog japanskog arhitekta s čijim sam se radim uživo upoznala na jednoj studentskoj radionici. Noć nakon predavanja provela sam predvodeći svoj studentski portfolio na engleski jezik jer sam znala da tu priliku ne smijem propustiti.
Nakon osam mjeseci traženja stipendija, vize, host obitelji i svih drugih birokratskih zavrzlama, otisnula sam se na putovanje koje će mi zauvijek promijeniti život. Radila sam od ranog jutra do ponoći, sve dane u tjednu, rezala sam makete i čak radila fizičke poslove na baušteli. Nakon što sam dobila otkaz jer mi je rečeno da se ne trudim dovoljno, spakirala sam ruksak i putovala po cijelom Japanu tragajući za arhitektonskim remek djelima. Na tom sam putu u antikvarijatu za 100 yena (0,7 eur) kupila knjigu:
by Tina Seelig (Author) što mi je obilježilo daljnji tijek života.
- Your Expectations Are The Only Ones You Need To Meet. …
- Grit Is What Counts. …
- No Excuses. …
- Save Money Now. …
- Invest In Your Health. …
- Be Fearless. …
- Invest In Your Improvement. …
- Evaluate Your Relationships.
Kada gledam iz ove perspektive 11 godina kasnije, nije bilo jedne točke koju sam propustila.
Sva daljnja samostalna putovanja po svijetu nisu bila ni upola zahtjevna kao ovo prvo japansko, koje je za mene bilo probijanje leda i vlastitih granica.
Kojim projektom ste najponosniji?
Najponosnija sam na projekt vlastite kuće. Kad smo se pronašli, bila je napuštena klijet s vinogradom na osami, u Rudama kraj Samobora. Prepoznali smo potencijal i započeli potpunu rekonstrukciju. Svima oko nas to se činilo kao jako riskantna odluka – ostavili smo si samo mjesec dana za građevinske radove jer si nismo mogli priuštiti paralelno plaćati najamninu stana, kuća se nalazi na velikoj uzvisini – do nje vodi makadamski put, nema susjeda, javne rasvjete niti vodovodnog priključka. No, iz današnje perspektive hrabrost se itekako isplatila.
Danas imamo modernu šumsku vilu, s velikom staklenom stijenom koja je za mene jedna interaktivna razglednica kroz koju gledam promjenu godišnjih doba. Nedostatak vodovodnog priključka postala je prednost za mene kao projektanticu jer iskustva mogu direktno prenijeti investitorima koje zanimaju održiva rješenja, kišnica nema kamenca i mi smo kao potrošači puno osvješteniji o uporabi vode. U međuvremenu smo ispregovarali javnu rasvjetu i kupili auto s pogonom na sva 4 kotača tako da nam je sad kuća savršeni retreat, nešto kao vikendica za opuštanje u kojoj se živi za stalno.
Jedan od projekata je bila i kuća za osobe s invaliditetom u kojoj osobe s invaliditetom žive u zajednici? Recite nam više o tome.
To je bila kuća za Udrugu za promicanje inkluzije koji sam radila u arhitektonskom studiju Roth i Čerina nakon fakulteta. Prije samog projektiranja, upoznali smo se s radom Udruge tako što smo putovali po sjevernoj Hrvatskoj posjećujući njihove Domove – to su zajednice u kojima stanuje 5 – 10 korisnika s posebnim potrebama, ovisno o veličini stambene jedinice, zajedno s jednom ili dvije osobe koja im pomaže u svakodnevnom životu. Zanimljivo je i to što im Udruga kao dio svojih projekata omogućava zaposlenje ako to žele. Kuća koju smo projektirali nalazi se u Brezovici i projektni zadatak uključivao je staklenike za uzgoj povrća, čime će se baviti budući stanari – i iz toga je proizašao koncept arhitektonskog oblikovanja. Ideja nam je bila stvoriti ugodno mjesto za život u kojem se isprepliću osjećaji eksterijera u interijeru te obrnuto, s naglaskom na posebno prisan odnos s prirodom.
Postoje li određeni detalji u dizajnu koji posebno olakšavaju svakodnevni život osobama s invaliditetom, a da su možda često zanemareni?
Arhitektonsko projektiranje prostora koje će koristiti osobe s invaliditetom strogo je regulirano Pravilnikom o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti. U njemu su navedeni svi arhitektonski elementi koji omogućuju postizanje pristupačnosti u unutrašnjem i vanjskom prostoru. U višestambenim zgradama novogradnje isto tako potrebno je projektirati 10% stanova koji će biti pristupačni, no svjesna sam da to developeri često uspiju izbjeći. Građevinski radovi su skupi tako da su prilagodbe na već izvedenim objektima često nedostižne osobama s invaliditetom. Što se tiče same opreme interijera, tu postoji niz detalja koji mogu olakšati život osobama s invaliditetom, npr:
- Podesiva visina: Stolovi, radne ploče i umivaonici na prilagodljivoj visini omogućuju korištenje osobama različitih mogućnosti.
- Bežično upravljanje: Svjetla, zavjese i klima uređaji upravljivi putem pametnih uređaja ili glasovnih naredbi olakšavaju svakodnevne aktivnosti.
- Ergonomski elementi: Ručke na vratima, prekidači i slavine dizajnirani za jednostavno korištenje, čak i za osobe s ograničenom snagom ili pokretljivošću.
Kako ste osigurali da se u kući osjećaju kao u vlastitom domu, a ne kao institucija?
Umjesto velikih zajedničkih prostorija koje podsjećaju na instituciju, prostor smo podijelili na manje, ugodnije zone s personaliziranim elementima, poput individualnih soba i kutaka za opuštanje. Centralni open space – dnevni boravak, blagovaonica i kuhinju projektirali smo tako da služe okupljanju i zbližavanju zajednice. Veza vanjskog i unutrašnjeg prostora projektirana je fluidno – s velikim staklenim stijenama koji otvaraju pogled prema vrtu i staklenicima. I posljednje, ali ne manje bitno, projektiranje je bilo participativno, što znači da su budući korisnici sudjelovali u projektatnstom procesu kroz ideje i primjere iz svakodnevnog života, kojima smo se vodili tijekom procesa.
Što ste vi kao arhitektica naučili iz ovog iskustva, a što će vas inspirirati u budućim projektima?
Shvatila sam da prostor može biti katalizator za samostalnost, osjećaj dostojanstva i pripadnosti. Kada arhitektura postane alat za stvaranje zajednice i međusobne povezanosti, prelazi granice dizajna i postaje transformativna. Integracija prirode kroz svjetlost, zelenilo i materijale imala je snažan utjecaj na emocionalnu i fizičku dobrobit korisnika. Uzgajanje biljaka u staklenicima ne samo da je osnažilo korisnike nego je i stvorilo osjećaj svrhe i kontinuiteta.
Ovaj projekt me podsjetio koliko je važno dizajnirati prostore koji imaju pozitivan utjecaj na širu zajednicu, a ne samo na pojedince. Kuća je postala simbol inkluzije i prihvaćanja.
