Kad sam bila mlađa, mislila sam da su najuspješniji oni koji imaju vremena. Vrijeme za čitanje kojekakvih knjiga, za kavu bez gledanja na sat, s pogledom u daljinu. Za odlazak na more usred radnog tjedna, samo zato što mogu. Danas, čini mi se, mjerilo uspjeha nije vrijeme, nego iscrpljenost. Ako nisi na rubu burnouta, ako ne pričaš kako spavaš tri sata, radiš dvanaest, ne kukaš kako ništa ne stigneš dok pokušavaš u ostatku dana “balansirati privatno i poslovno”, kao da nisi dovoljno važna.
Kako je umor postao dokaz uspjeha?
Umor je postao nova diploma. Pokazuješ ga kao dokaz da radiš, da se boriš, da vrijediš. I još se moraš ispričati ako kažeš da ti je dan miran ili da si spavala osam sati. Bez tablete! Jer, tko to danas može?! Kao da je odmor privilegija za lijene, a iscrpljenost trofej za ozbiljne, uspješne ljude. Posebno žene.
Od nas se, osim da budemo (ne)umorne, očekuje i da održavamo kućanstvo u Instagram formi. Da budemo emocionalna podrška svima oko sebe i usput izgledamo dovoljno svježe da nitko ne primijeti koliko smo zapravo potrošene. I onda ti netko pametno kaže: “Sve je stvar organizacije.” Kao da se radi o Tetrisu, a ne o životu.
Kultura iscrpljenosti na društvenim mrežama
Glorificiranje iscrpljenosti vidimo posvuda. Na društvenim mrežama s ponosom se objavljuju, i to s osmijehom na licu, treninzi u 6 ujutro! Slijedi, od 7 do 8 priprema doručka za obitelj, od 8 do 18 posao, pa djeca, trening, sastanci, večera i još sat meditacije jer “self-care je važan”.
A onda u ponoć objaviš story kako piješ čaj “za smirenje” i pišeš: “Umorna, ali sretna.” Stvarno? Ili samo umorna?
Iza te kulture iscrpljenosti stoji i radni sustav u kojem je normalno da je žena, primjerice, u zdravstvu ili obrazovanju potplaćena, ali preopterećena. Kad se žene pobune, dobiju etiketu da su nezahvalne ili razmažene. Kao da je iscrpljenost obavezan dio ženskog identiteta.
Burnout je postao znak pripadnosti klubu. Ako kažeš da ti je sve “lagano” i da si odmorna, odmah si sumnjiva. Ili nisi dovoljno angažirana, ili živiš u paralelnom svemiru. Pa se i ti počneš natjecati u pričanju o svojim podočnjacima i neprospavanim noćima, jer ne želiš ispasti manje vrijedna.
Vrijeme, mir i odmor kao novi luksuz
Ali što kad iscrpljenost prestane biti statusni simbol i postane dijagnoza? Kad tijelo jednostavno kaže “dosta”? Kada odjednom shvatiš da si toliko navikla biti iscrpljena da više ni ne znaš što znači osjećati se dobro? Shvatiš da te sve boli, ili kada shvatiš da ne znaš kuda si ono pošla i što to točno treba kupiti? Pokušavaš se sjetiti neke glupe, svakodnevne riječi kao da odgovaraš kvantnu fiziku o kojoj nemaš pojma!?
O tome se ne govori dovoljno. Odmor se i dalje doživljava kao luksuz, a ne kao potreba. Digitalni detoks je paralelni svemir, a hodanje bez mobitela u ruci posve nemoguća misija.
Možda bismo trebali promijeniti priču. Pravo mjerilo uspjeha bi možda trebalo biti upravo to – da imaš vrijeme za sebe, da znaš reći ne, da si prisutna, a ne „poludela devojka“.
Možda bi luksuz 21. stoljeća trebala biti tišina, spavanje bez alarma i dan bez mobitela i obaveza. Ne da to moraš “zaslužiti”, nego da ti jednostavno pripada.
Znam, znam, sve znam – zvuči kao utopija. Ali možda bismo, umjesto da se hvalimo tko je umorniji, mogli početi učiti hvaliti se odmorom. Jer, ako ne promijenimo paradigmu, iscrpljenost će i dalje biti jedini trofej koji žene osvajaju – i to po cijenu vlastitog zdravlja.
Mentalno zdravlje žena nije sporedna tema. Ako baš trebamo nove simbole, neka to budu šetnja šumom, grljenje s najbližima, slobodno vrijeme i osmijeh bez podočnjaka.