Nakon više od 25 godina karijere u Velikoj Britaniji, tijekom koje je vodila organizacije u obrazovanju, zdravstvu i društvenom sektoru, Leonor Diaz Alcantara odlučila je novo profesionalno poglavlje započeti upravo u Hrvatskoj. Osnovala je Saviesu, hrvatsko-britanski think and do tank koji istražuje što znači biti čovjek u vremenu koje sve snažnije oblikuje umjetna inteligencija. Kroz međunarodno istraživanje The Leadership Renaissance razgovarala je s više od 120 žena na vodećim pozicijama iz 32 zemlje o tome kako se mijenja vodstvo i koje će ljudske osobine u budućnosti postati još važnije.
Za She RULES govori o svom profesionalnom putu, povratku u Hrvatsku, ženama na vodećim pozicijama te o tome zašto nam u doba umjetne inteligencije, više nego ikada, trebaju mudrost, integritet i empatija.
Nakon razgovora s više od 120 žena na vodećim pozicijama iz 32 zemlje, što vas je najviše iznenadilo? Postoji li nešto što uspješne žene, bez obzira na zemlju i područje rada, gotovo uvijek imaju zajedničko?
Iznenadilo me koliko su ti životi bili slični ispod površine, iako su na prvi pogled potpuno različiti. Geografija, struka i kultura utjecale su na to kako se te žene izražavaju, ali mnoge od njih prepoznale su iskustva onih drugih puno brže nego što sam očekivala. Još nismo završili s analizom, pa ne bih htjela izmišljati neku univerzalnu formulu za uspjeh. Ali ako bih morala izdvojiti jednu osobinu o kojoj sam stalno slušala, to je sposobnost da uče iz iskustva, a da pritom ne postanu krute i zatvorene.
Mnoge od njih mijenjale su smjer, dizale se nakon padova i preispitivale vlastita uvjerenja. To nije osobina rezervirana samo za žene, niti je svaka uspješna žena ima na isti način. Ono što su ti razgovori prije svega pokazali jest da postoji jako puno načina na koje žena može biti uspješan vođa.
Često govorimo o ženskom stilu vođenja, ali postoji li on doista ili ženama samo ponovno namećemo očekivanje da moraju biti empatičnije, pažljivije i odgovornije od muškaraca?
Ne vjerujem da postoji samo jedan ženski stil vođenja. Žene se razlikuju po kulturi, generaciji, struci, odgoju i temperamentu, baš kao i muškarci. Ta ideja lako postane samo još jedno breme. Ženama se govori da moraju biti dovoljno odlučne da bi vodile, ali u isto vrijeme i empatičnije, obzirnije i odgovornije od svih oko sebe. Empatija jest iznimno važna, ali ona je uvjet za dobro vodstvo općenito, a ne besplatan emotivni rad koji bi se automatski trebao prebacivati na žene.
Neke žene vode kroz suradnju, neke ne. Neki su muškarci izuzetno empatični, neki nisu. Pravo je pitanje zašto ključne ljudske kvalitete i dalje nazivamo “ženskima”, umjesto da ih jednostavno očekujemo od svakoga tko vodi ljude.
Umjetna inteligencija preuzima sve više tehničkih zadataka, dok prosudba, integritet, empatija i moralna hrabrost postaju još važniji. Jesu li upravo to kvalitete zbog kojih bi žene mogle imati ključnu ulogu u novoj eri vodstva?
Žene bi trebale imati središnju ulogu u ovoj novoj eri jednostavno zato što čine polovicu čovječanstva, i sustavi koji oblikuju našu budućnost ne bi se smjeli osmišljavati bez njihovog iskustva. Ipak, bila bih oprezna s tvrdnjama da žene zaslužuju tu ulogu jer su “prirodno” empatičnije ili moralno odgovornije. To samo stvara novi stereotip.
Mnoge žene morale su razviti dobru procjenu, prilagodljivost i ljudske vještine zato što su vodile u institucijama koje u startu nisu bile građene po njihovoj mjeri. To bi iskustvo danas moglo biti iznimno vrijedno. Međutim, organizacije ženama moraju dati stvarnu moć i autoritet da kroje strategiju i donose odluke. Nije dovoljno tražiti od njih da unesu malo empatije u strukturu čiji su najvažniji potezi već odavno povučeni negdje drugdje.
Žene na vodećim pozicijama često se nalaze između očekivanja da budu odlučne i pritiska da pritom ne budu „previše“ ambiciozne, glasne ili zahtjevne. Koliko se taj dvostruki kriterij još uvijek osjeća u svijetu liderstva?
Ta dvostruka mjerila i dalje su i te kako prisutna, iako se danas zapakiraju u malo ublaženiji i “finiji” jezik nego prije dvadeset godina. Za muškarca će reći da je odlučan, dok će ženu u istoj situaciji prozvati teškom. Njegova ambicija gleda se kao dokaz potencijala, dok se njezina zna tretirati kao problem u karakteru.
Od žena se očekuje da budu primijećene, ali da se ne guraju; da imaju autoritet, ali da uvijek budu ugodne. Godine tu dodaju još jedan sloj. Mnoge žene postanu manje vidljive nakon 45., i to točno u trenutku kada bi ih njezino iskustvo i procjena trebali činiti najvrijednijima. Rješenje nije još jedan tečaj koji će učiti žene kako da prilagode svoj glas, odjeću ili ponašanje. Organizacije moraju ozbiljno preispitati kakva mjerila i kakav jezik koriste kada procjenjuju muškarce, a kakav kada procjenjuju žene. A same žene trebaju iskoristiti svoj utjecaj kako bi pogurale i podržale jedne druge, a ne im samo dijeliti komplimente.
Nakon više od 25 godina karijere u Velikoj Britaniji odlučili ste Saviesu utemeljiti i u Hrvatskoj, iako kažete da bi vam u Londonu bilo lakše. Koliko je hrabrosti potrebno da svjesno izaberemo teži put samo zato što vjerujemo da je ispravan?
Istina je, morala sam iz nule graditi odnose i učiti živjeti u potpuno drugačijoj kulturi, pogotovo jer se sve to poklopilo s ogromnim promjenama u mom privatnom životu. Moj brak dug više od dvadeset i pet godina bio je gotov i svakako bi bilo jednostavnije vratiti se u London. Ne znam je li to bila hrabrost ili jednostavno to što nisam htjela odustati, nego nastaviti ići naprijed, jer, koja je uopće bila alternativa? Tu mi je odluku puno olakšala pomoć i podrška koju sam ovdje dobila.
Osjećam se stvarno privilegirano što je toliko Hrvatica i Hrvata bilo velikodušno sa svojim vremenom, kontaktima i podrškom. Ljudski su odnosi ovdje i dalje važni i to jedna od najvećih snaga Hrvatske.
Nakon više od dvadeset i pet godina na vodećim pozicijama, dobro sam znala koliko košta kada neku ideju odbaciš samo zato što trenutak nije idealan ili se zadatak čini težak. Često sami u glavi stvorimo puno više problema nego što ih stvarno ima. Hrabrost nije osjećaj potpune sigurnosti, a pogotovo nije odsustvo straha. Hrabrost je napraviti ono za što vjeruješ da je ispravno, čak i kad se bojiš neuspjeha, osude ili toga da se nećeš svima svidjeti.
Jedna od lekcija koje sam naučila jest ta da nikada nećeš moći udovoljiti svima. Uvijek će te netko krivo procijeniti, kritizirati ili ogovarati. Pokušavati ugoditi svima siguran je put u neuspjeh i loše mentalno zdravlje. Moraš razmisliti, donijeti odluku za koju vjeruješ da je ispravna na temelju informacija koje imaš, stisnuti zube i krenuti te biti spreman prihvatiti posljedice svojih djela, bile one dobre ili loše.