Liposukcija je uspjela! Upravo tim riječima pojašnjavala sam svoj izostanak s posla tri tjedna. Naravno, onima kojih se ništa nije ticalo, a ugurali bi nos bilo gdje. Konizacija je prošla, recimo, bezbolno. Nakon mjesec dana natezanja s lokalnim ginićem koji mi nije želio pisati uputnice ni za što, strepljenja nad krivim nalazima biopsije koji su tupili da ću umrijeti za nekoliko godina i hodoćašćenja po Petrovoj, otišla sam na (prvu) operaciju.
Mjesto radnje: neudoban krevet, Petrova bolnica
Vrijeme radnje: Ožujak, 2012.
Stanje: Želim pobjeći i ubiti svakoga tko mi kaže „bit će sve ok!“
Nemojte nikada osobi koja ima rak (uostalom, bilo koju bolest) govoriti „Bit će sve ok.“ Ne znaš hoće li. Ne znaš kako mi je. Sjediš doma i čohaš se po jajima, ili skupljaš mucice iz pupka proždirući čips za 3,99. Ja čips ne smijem grickati do kraja života. Vidiš, ne znaš kako mi je. A samo mi Fani Čapalija smije reći: It’s ok. Zato – budi kuš. Fala!
Teglim prenatrpani kofer po starim bolničkim hodnicima. Smrde na smrt i bolest, i malo vuku na jeftino sredstvo za čišćenje. Predajem papire neuobičajeno simpa teti na recepciji i penjem se na drugi kat. Svaki dio moga bića želi pobjeći, sklupčati se doma pod dekicom i zaspati. „Možda prođe samo od sebe… možda...“ tješim se oblečeći baby ljubičastu pidžamu i popravljajući pletenicu koju sam isplela znajući da pet dana nema pranja kose. U tom bolničkom krevetu, u sobi s dvije žene od +55, izgledala sam kao slon u staklani, beba bez zvečke, frajer na odjelu tampona. Ali ježi ga, izbora nema. I frajer katkada mora krvariti.
„Evo naše ljepotice, doktore.“ govori glavna sestra koja mi je na prvi pogled djelovala kao aždaja, da bih kasnije shvatila da je jedan od mojih bolničkih anđela. Zahvaljujući njoj, cijeli odjel me zvao „naša ljepotica“. Pretrnuta, gledam doktora koji se opet smješka. Lista po papirima i postavlja glupa pitanja tipa „Kako si?“ i „Jesi spremna?“ Nema odgovora, samo uplakani pogled, kakav uostalom imam i sada, dok ovo pišem.
pixabay.com
„Bit će sve ok..“ zaključuje doktor i odlazi, a ja smirena legnem i ispijem posljednji gutljaj ogavne zelenosmeđe tekućine okusa rastopljenih bronhi bombona kojima je rok prošao ’45. Jer eto – moram to piti. (E da, i moj doktor mi smije reći da će sve biti ok. Moj doktor zna.)
Probudili su me u šest ujutro i rekli da čekam. Najduža četiri sata u životu, jer nisam znala kad ću i kuda ću. Prolazila sam faze plakanja, smijanja, molitve, straha, ignoriranja, pa opet plakanja.
Operacija slijedi za 3…2…1…
Imam traume iz djetinjstva. Na operaciji mandula svađala sam se s doktorima jer su mi tutnuli smrdljivu crnu masku na nos i tjerali me da dišem. Nisam htjela isto to pa sam žicala da me na neki drugi način uspavaju. Fala Bogu na mom doktoru koji je došao, stisnuo mi ruku i rekao:
„Ajde ajde, pa nije ti to ko nekad, dobiješ pikicu u venu i spavaš. “
Ok glupačo, pa fakat si k’o dijete, daj se skockaj. Znaš da operacija traje sat vremena, do popodne si k’o nova. Mir!
„Kad već kopkate tamo dolje, slobodno malo špekec riješite.“ spikam si ja sa svojim doktorom k’o da smo na kavi, a ne u hladnoj sali u kojoj se netko upravo sprema maknuti moj grlić. Ježi ga, opuštale me gluparije. Naravno da je horda doktora prasnula u smijeh prije no što su me uspavali nekom fiiinom pikicom u venu. Ali, naknadno sam doznala da to nije bio cijeli moj počasni govor. Prije no što sam zakrmila snom bolesnika, doktor me pitao „Kako si, sve ok?“ a ja sam posljednjim snagama odgovorila: „A kako bi vama bilo da ležite ovdje goli i svi vas gledaju?!“ Tko zna što sam još provalila za vrijeme operacije…
Vratili su me oko podneva u sobu, a ostatak dana i noći provela sam rigajući od anestezije. Dobila sam nekoliko pripravaka protiv mučnine, ali na mene očito ne djeluju. Whoo, skinula sam dvije kile taj dan!
„Kad ja mogu doma? Petak? „ pitam sa smješkom doktora kojem ne znam ime niti me zanima.
„A kud ti se žuri? Jučer si operirana.“
„Pa Dinamo igra u petak, ne mogu ovdje gledati na ovom malom televizoru!“ odbrusim mu i krenem treptati okicama
„Vidjet ćemo“ dobijem odgovor kroz smijeh i nastavak „Ja ne navijam za njih.“
Tko ti kriv! Srećom, drugi dan je uletio moj dragi doktor Bjelokutić kojeg sam nažicala da me pusti u petak doma, ali nisam prošla bez smiješnog upozorenja:
„Bez seksa barem mjesec dana…„
Imam najboljeg doktora. Ali ne želiš ga upoznati. Zašto? Jer radi na onkologiji, a to je mjesto koje ne želiš iskusiti, vjeruj mi. To je mjesto gdje rak pije kavu, sprema palačinke za doručak i širi se kao Gremlin kad ga poliješ vodom. Ne želiš biti na onkologiji, ići na operaciju i jednoga dana pisati ovakve tekstove.
Zato, posjeti svog doktora, potroši pet minuta na PAPA test, i nemoj raditi ništa što tvoja mama ne bi htjela da radiš. Ili tata.
Ljubim do daljnjega,
Tvoja Frendica
