Onih prvih nekoliko mjeseci veze su najbolji. Što internetske, što ljubavne. Sve iza toga već lagano miriše na istek ugovora ili produljenje uz posebne, nešto ipak nepovoljnije, uvjete korištenja.
Više kao dobiješ, ali više i platiš. Tipa:
Ukinuti su ti razgovori s bivšima, ali dobivaš više minuta s novostečenim frendovima.
Prvih nekoliko mjeseci surfaš bespućima prošlosti i budućnosti. Nakon toga se brzina opako smanji i sve se svede na prelistavanje dnevnih novosti.
Kako si? Ok.
Što ćemo jesti danas? Ne znam, svejedno.
Ljutiš se. Ne.
Aha, ok.
Puca veza. Jebiga. Ništa nije savršeno i ništa ne traje zauvijek. Samo što ne čitamo sitna slova kod frajera koji dolaze. Ona sitna slova koja kažu:
Povremeno će se podići ton bez da itko na to utječe i neće se sniziti dok netko ne izađe na teren i popravi tu grešku.
Roba može biti oštećena u prenošenju. Greške mogu varirati od djelomične nezainteresiranosti za vaše potrebe do potpunog ignoriranja dnevnih obaveza.
Zamjena nije moguća nakon probnog roka od mjesec dana.
Kojih mjesec dana? Med i mlijeko teku tada. Na prstima se hoda i lebdi u zraku. Sve je ružičasto i sjajno, posuto šljokicama. Jednorozi vam kuhaju kavu ujutro. Vile i patuljci plešu i pjevaju. A onda, nakon što otplatiš sve rade na kartici i garancija istekne – počnu problemi.
Na ekranu zapinju ista slova.
Vacap kao da šteka, samo emotikone prima.
Volim te autokorekt prepravlja u „Jeste li mislili molim tetke“
Dosta mi je brate ljubavi preko mreže i preko ***ca. Ili mi daj sve ili ništa. Nemoj mi svako toliko nuditi nešto što bih ionako trebala imati, po višoj cijeni.
Ugovor? Koji ugovor? Ne znam je li gore potpisati s T-Comom ili ovaj pred Bogom i narodom.
Pucaju veze. Jebiga. Žali se službi za korisnike.
Ili Frendici
