Prema teoriji o psihosocijalnom razvoju E.Eriksona, čovjek je tijekom svog života na neki način stalno u konfliktu s okolinom, a ukupno je osam perioda kada ti konflikti dostižu razinu krize. Svladavanje tih kriza temelj je zdrava razvoja.
Prvih pet kriza preživi se tijekom djetinjstva i mladosti (najviše spominjana je ona peta, kriza identiteta ludih godina!), a posljednje tri vezuju se uza zrelo doba i starost. Iz šeste krize čovjek izlazi sa sposobnošću da voli i da radi, sedma ga obogaćuje osjećajem stvaralaštva (za razliku od stagnacije), a iz osme izlazi s osjećajem osobne integriranosti. To znači da je osoba prihvatila svoju ulogu u životu, zadovoljna je sobom, osigurala je razvoj novoj generaciji, ponosi se onim što je stvorila i još stvara, neovisna je, spremna braniti dostojanstvo svoga životnog stila, usuđuje se probati i nešto novo bez straha od posljedica. Sve najvažnije stvari u životu su, dakle, već obavljene, najveća opterećenja su za leđima. Više se ne razmišlja o selidbi, o promjeni posla i sličnim avanturama. (Sve to, naravno, vrijedi za ljude koji žive u relativno stabilnim životnim uvjetima.)
Starenje je netko usporedio s planinarenjem: što se više uspinješ, sve si umorniji i sve teže dišeš, no – pogled je sve bolji. Emocije starijih ljudi bogatije su nego one mlađih: punije su, bolje diferencirane i suptilnije. U skladu s tim ne opada ni sposobnost za romantičnu ljubav, ni interes za suprotni spol općenito. Onaj vic o dvama penzionerima u parku kad jedan pita:Sjećaš li se kad smo kao mladi ovuda trčali za curama?, a drugi odgovara Sjećam se da smo za njima trčali, ali ne sjećam se zašto – doista je samo vic. Ne samo da se sjećaju, nego bi imali što i pokazati; pod uvjetom da ne moraju prije toga trčati.
Dakle, seksualni život ne prestaje. Iako je točno to da su seksualne potrebe u jednom životnom razdoblju najveće i da s godinama opadaju, velika je zabluda vjerovanje da postojidan nakon kojeg tih potreba više nema. Međutim, prema istraživanjima Mastersa i Johnsonove, one mogu biti smanjene zbog uzroka kao što su: monotonija u seksualnim odnosima, zaokupljenost karijerom, umor, pretjerivanje u jelu i piću, neke bolesti, ali i strah od seksualnog neuspjeha.
Cjelokupno ponašanje se usporava, no neke se vještine npr. vožnja automobila, zadržavaju prilično dugo. Kod ljudi koji se bave intelektualnim radom povećava se polako, do oko pedesetpete godine, i kvaliteta i količina njihovih produkata, te do sedamdesete ostaje na prilično visokoj razini.
Najteže je starjeti u samoći, ne dijeliti s nekim svoje osjećaje, mudrost, iskustvo. I, zbog svega opisanog, na pitanje iz naslova: Ljubav u šezdesetoj?, odgovor je uvijek: DA! I to ne samo u šezdesetoj, već i u sedamdesetoj, osamdesetoj…
Kad ti star čovjek kaže da će te voljeti do kraja života, opravdano je pretpostaviti da je to točno!
Iz knjige: Zapisi iz tri ženska kuta
Autor(i): Dubravka Miljković
